Obamina pobjeda i monotona budućnost rusko-američkih odnosa

Karikatura: Nijaz Karim.

Karikatura: Nijaz Karim.

Drugi Obamin mandat neće donijeti velike promjene u odnosima između Rusije i SAD-a. Prije četiri godine odnosi su započeli pompoznim „resetiranjem“, a završili se stagnacijom. Da je pobijedio Romney, u dijalogu supersila pojavila bi se kakva-takva intriga. Pa ipak, prve četiri godine boravka Baracka Obame u Bijeloj kući za Rusiju su bile veoma uspješne.

Drugi predsjednički mandat Baracka Obame neće donijeti velike izmjene u odnosima između Rusije i SAD-a. S njegovom prvom administracijom ti odnosi počeli su pompoznim i u suštini uspješnim „resetiranjem“, a završili se očitom stagnacijom. Toliko očitom, da ni u Moskvi, ni u Washingtonu uoči izbora nitko nije skrivao odsutnost bilo kakve želje za aktiviranjem dijaloga. Sam Michael McFaul, arhitekt i strastveni zagovornik „resetiranja“, imenovan je za ambasadora SAD-a u Moskvi, gdje ima puno važnijih poslova od formuliranja novih i prodornih ideja, koje bi se mogle ponuditi rukovodstvima obiju zemalja.

 

Da je pobijedio Mitt Romni, onda bi se u dijalogu supersila pojavila kakva-takva intriga, barem u početku. Ako ništa drugo, republikanac bi bio razapet između prijetećih predizbornih parola („Rusija je protivnik br. 1“) i realnog stanja stvari. A realno stanje je takvo da Kina postaje sve jača, dok problemi s Iranom i Afganistanom ne ostavljaju Americi mogućnost da zanemari čak i suzdržano partnerstvo s Moskvom. Ali sve to otpada, jer Romneyu nije bilo suđeno postati predsjednikom SAD-a.

 

Prve četiri godine boravka Baracka Obame u Bijeloj kući za Rusiju su bile veoma uspješne. Zaustavljeno je širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu, izmijenjena je konfiguracija antiraketnog štita u Europi i počela je nova runda smanjenja strateškog naoružanja.

I sada, umjesto nove runde „pseudohladnog pseudorata“ koja se mogla očekivati da je u SAD-u došlo do smjene vladajuće stranke, pred nama je dug i vrlo monoton politički period.

 

Treba napomenuti da su prve četiri godine boravka Baracka Obame u Bijeloj kući za Rusiju bile veoma uspješne. Zaustavljeno je širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu, izmijenjena je konfiguracija antiraketnog štita u Europi i počela je nova runda smanjenja strateškog naoružanja. Te glavne točke „resetiranja“ vješto su prikrivane biranim diplomatskim izrazima, ali u suštini, sve je to u velikoj mjeri realizirano upravo onako kako je odgovaralo Rusiji. Naravno, to nije razlog da Rusija postane popustljivija, jer je potpuno besmisleno bilo što poklanjati Americi – to je svima postalo jasno poslije 1990-ih, kada SAD nisu ispunile obećanje da se NATO neće širiti.

 

Rusija i SAD osuđene su na prikrivenu ili javnu konfrontaciju iz jednostavnog razloga što su to jedine nuklearne supersile.

Pa ipak, odnosi između Rusije i SAD-a nisu podignuti na višu razinu, tj. nisu otišli dalje od spomenutih tema i suradnje po pitanju Afganistana i djelomično po pitanju iranskog nuklearnog dosjea. Njihova ekonomska suradnja i dalje je vrlo skromna. Dijalog na razini građanskog društva praktički se ne razvija, dok je s Europom, na primjer, vrlo intenzivan. U tom smislu može se reći da je najvažnije dostignuće „resetiranja“ bio početak dijaloga o ublažavanju viznog režima. To ulijeva nadu da će u budućnosti Moskva i Washington možda smoći snage da razgovaraju o potpunom ukidanju viza, koje nisu ništa drugo doli relikt 20. stoljeća.

 

Najžalosnije je što se svi ovi problemi i sve skleroze u odnosima između Rusije i SAD-a nastavljaju i u drugom Obaminom mandatu, a nastavili bi se i u trećem i u četvrtom, samo kad bi u zakonodavstvu SAD-a postojala takva mogućnost. Dvije supersile toliko se razlikuju jedna od druge i ekonomski i politički i socijalno, da među njima praktički nema dodirnih točaka, za razliku od zbližavanja s Europom, koje pruža dobru perspektivu. Rusija i Europa još uvijek imaju više sličnosti, nego razlika, i to je slagalica koja nikada neće biti do kraja složena.

 

Rusija ne treba postati popustljivija, jer je potpuno besmisleno bilo što poklanjati Americi – to je svima postalo jasno poslije 1990-ih, kada SAD nisu ispunile obećanje da se NATO neće širiti.

Pored toga, Rusija i SAD osuđene su na prikrivenu ili javnu konfrontaciju iz jednostavnog razloga što su to jedine nuklearne supersile. Čak se ni Kina ne može mjeriti s njima po veličini arsenala najsmrtonosnijeg naoružanja. Zahvaljujući nuklearnom faktoru Moskva i Washington svojevrsna su garancija mira u cijelom svijetu, koja ne dozvoljava da se današnja kaotična svjetska politika strmoglavi u rat svih protiv svakoga. Ali taj faktor istovremeno i paralizira Rusiju i SAD kada je riječ o njihovim bilateralnim odnosima i ne dozvoljava da dijalog prijeđe granicu čiste diplomacije.

 

Obje zemlje bi, međutim, mogle ostvariti znatan napredak u pitanjima kao što su budućnost Arktika, mir i sigurnost u Azijsko-tihooceanskoj regiji, neširenje nuklearnog naoružanja, i mnogim drugim. Njihove bi zajedničke napore objeručke prihvatili drugi članovi međunarodne zajednice. Preostaje nam nadati se da će ove teme, koje je „Valdajski klub“ više puta pokretao u svojim izvještajima, u naredne četiri godine doći na dnevni red, što bi značilo da dijalog između dviju supersila neće postati rutina koja i jednu i drugu stranu samo zamara i iritira.

 

Timofej Bordačov je politolog i direktor Centra za europska istraživanja Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Viša škola ekonomije“.