30 godina od smrti "dobrog druga" Brežnjeva

Pogreb generalnog sekretara CK KPSS i predsjednika Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR Leonida Brežnjeva. Pogrebna povorka ide prema Crvenom trgu. Fotografija: Aleksandar Čumičev / Fotokronika TASS.

Pogreb generalnog sekretara CK KPSS i predsjednika Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR Leonida Brežnjeva. Pogrebna povorka ide prema Crvenom trgu. Fotografija: Aleksandar Čumičev / Fotokronika TASS.

10. studenog 1982. preminuo je čuveni generalni sekretar Komunističke partije i predsjednik Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza, Leonid Iljič Brežnjev. Punih 18 godina Brežnjev je upravljao sovjetskom supersilom, a kada je umro, s njim je završena čitava epoha koja je ušla u povijest kao „doba zastoja“.

Sovjetski Savez je upravo pred početak vladavine Leonida Brežnjava postao afirmirana supersila, uspio je dosegnuti nuklearni paritet sa SAD-om i izgraditi socijalistički model političkog i ekonomskog razvoja kao alternativu Zapadu. Za SSSR je konačno nastupio dugo očekivani period relativnog mira tijekom Hladnog rata: nicala su nova naselja u gradovima, osnivani su novi gradovi, gradile su se nove ceste, osvajali novi teritoriji, ljudi su dobivali kvalitetno besplatno obrazovanje, garantirano radno mjesto i siguran osobni dohodak – sasvim dovoljan za skroman, ali bezbrižan život, u kome je bilo moguće praviti dugoročne planove i rađati djecu. Povratak s druženja u sitne sate nije bio opasan. Naprotiv, onaj tko ne bi mogao „pronaći svoju ulicu“, ujutro bi se probudio u „trijeznilištu“ – posebnoj ustanovi u koju je policija marljivo odvodila pijane građane na prenoćište. Stanovi i automobili često se nisu zaključavali, djeca su se poslije škole po čitav dan igrala u dvorištima, išla na kružoke i sekcije, i preko čitavih ljetnih praznika odlazila u pionirske kampove na Crnom moru. O državnom trošku, naravno.

 

I Partija i narod Brežnjeva su smatrali „dobrim čovjekom“ i zvali su ga „dragi naš Leonid Iljič“. Ali s godinama je Brežnjev sve više postajao parodija samoga sebe i tako se našao u vicevima tog doba kao njihov najpopularniji junak.

„Godine zastoja“ bile su i doba kada smo se ponosili svojom zemljom na međunarodnoj sceni: cijeli svijet je znao za sovjetski svemirski program, za sovjetsku fundamentalnu znanost, sovjetski balet, sovjetski hokej, sovjetsko umjetničko klizanje... U tom periodu nastali su filmovi i napisane su kompozicije kojima je mjesto u zlatnom fondu ruske kulture 20. stoljeća. Prekinuti su progoni crkve – govorkalo se da je generalni sekretar u dubini duše bio vjernik.

 

Leonid Brežnjev (lijevo, u džemperu s pištoljem) i predsjednik SFRJ Josip Broz Tito (desno, u prednjem planu) u šumi u Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Fotografija: Vladimir Musaeljan / Fotohronika TASS.

 

Glavna karakteristika epohe Brežnjeva bila je „stabilnost“. Zbog toga se u posljednje vrijeme povlače pozitivne i negativne paralele sa „stabilnošću“ kao ključnim dostignućem Putinove epohe. Štoviše, u listopadu prošle godine glasnogovornik Vladimira Putina rekao je da je rukovođenje državom u vrijeme Brežnjeva donijelo „ogromnu korist našoj zemlji“ i da je predstavljalo „uspješan period u kojem je postavljen čvrst temelj daljnjeg razvoja“, čije plodove i danas ubiremo. Njegova izjava izazvala je velike diskusije u javnosti.

 

Za SSSR je konačno nastupio dugo očekivani period relativnog mira tijekom Hladnog rata: nicala su nova naselja i putevi, ljudi su dobijali kvalitetno besplatno obrazovanje, garantirano radno mjesto i siguran osobni dohodak – sasvim dovoljan za skroman, ali bezbrižan život.

S druge strane, upravo je u doba Brežnjeva postalo očigledno da je snažan ekonomski naglasak koji je SSSR stavio na vojno-industrijski kompleks potencijalno veoma opasan, jer je to iscrpljivalo ekonomiju. Upravo je najnegativnija strana ovog procesa isplivala na površinu tijekom njegove vladavine: nestašica pojedinih osnovnih namirnica postajala je uobičajena pojava, i razlika u životnom standardu u odnosu na Zapad postajala je sve upadljivija. Na mehanizam ekonomskog planiranja počela se hvatati hrđa, koju su sovjetski građani osjećali svuda oko sebe u vidu nekvalitetnih i zastarjelih proizvoda, namirnica i odjeće. Sovjetska partijska elita postajala je sve korumpiranija i sve bogatija, počela prezirati „Sovjete“ i „svijetle ideale“ komunizma, i sve više je bila očarana „sjajnim“ i „slobodnim“ Zapadom. Sagledavajući sve veću suprotnost između ideala i turobne realnosti, ljudi su gubili vjeru u brzu izgradnju komunističke budućnosti i jačanje radničke klase. Osim toga, sistem je pretrpio još jedan izuzetno težak udarac zbog rata koji je sovjetska vojska 1979. neuspješno vodila u Afganistanu pod izgovorom „ispunjavanja internacionalnih obaveza prema bratskom afganistanskom narodu“.

 

Sam Leonid Iljič bio je pravo oličenje i pozitivnih i negativnih promjena u tom periodu. Imao je guste obrve, gvozdeno lice i karakteristični ukrajinski naglasak, i na početku karijere je bio bodar i energičan. Bio je heroj Drugog svetskog rata i aktivan sudionik obnove zemlje u poslijeratnom periodu. Bio je kompromisno rješenje koje je odgovaralo suprotstavljenim klanovima u Kremlju. Volio se odmarati u svojim mnogobrojnim vilama, volio je ići u lov, volio je skupe automobile, jake sovjetske cigarete, susrete s političarima (s kojima je razmjenjivao svoj čuveni „socijalistički bratski poljubac“). Posebnu strast gajio je prema ordenju, medaljama i zvanjima.

 

Upravo je u doba Brežnjeva postalo očigledno da je snažan ekonomski naglasak koji je SSSR stavio na vojno-industrijski kompleks potencijalno veoma opasan, jer je to iscrpljivalo ekonomiju. Upravo je najnegativnija strana ovog procesa isplivala na površinu tijekom njegove vladavine.

I partija i narod smatrali su ga „dobrim čovjekom“ i zvali su ga „dragi naš Leonid Iljič“. Ali s godinama je Brežnjev sve više postajao parodija samoga sebe: obolio je, oronuo, teško je hodao i govorio, teško je čitao, na pregovorima i javnim nastupima izgledao je kao neugledni i jadni starac koga su se svi stidjeli i koji je postao najpopularniji junak viceva tog perioda. Generalni sekretar je i sam shvaćao da više nije sposoban da rukovodi zemljom, pa je tri puta molio da ga oslobode dužnosti, ali njegovi partijski kolege nisu bili spremni narušiti ravnotežu snaga i započeti borbu za vlast, i time su mu ustvari skratili život.

 

Brežnjev je umro 10. studenog od srčane insuficijencije. Tisuće Moskovljana došle su na Crveni trg da se oproste od Leonida Iljiča. Povijesničari epohe navode da u njihovim očima nije bilo suza, za razliku od Staljinovog pogreba. Ljudi su gledali stare suborce Brežnjeva iz Politbiroa kako jedva nose kovčeg, i četu pukovnika kako nosi 150 pokojnikovih odlikovanja, i plotun koji je ispaljen suviše rano, kada kovčeg još nije bio spušten u raku. Od ovoga je čak napravljena šala da su oni ispustili kovčeg. Ljudi se sjećaju osjećaja zabrinutosti za budućnost koji je prevladavao među nekima, usporedno s osjećajem olakšanja što je doba bez razvoja završilo i što slijede promjene. Svi su shvaćali da je s Brežnjevom umrla i cijela epoha. Međutim, vjerojatno tada (1982. godine) nikome nije moglo pasti ni na kraj pameti da će uskoro, za samo nekoliko kratkih godina, umrijeti i „vječni Sovjetski Savez“, zajedno sa gotovo cijelom mrežom komunističkih sistema širom svijeta koje su njime bili inspirirani.