Dmitrij Baljtermanc, majstor sovjetske avandardne fotografije

Napad. Studeni 1941. Baljtermanc je bio zapovjednik u Crvenoj armiji, diplomirao je na Fakultetu za strojarstvo i matematiku Moskovskog državnog sveučilišta i predavao matematiku na Vojnoj akademiji, a svoj prvi profesionalni zadatak kao fotograf dobio je 1939. godine od središnjih sovjetskih novina „Izvestija“.

Tuga. Iz serije “Tako je to bilo…”. Kerč. Siječanj 1942.Poslan je da snimi dolazak sovjetske vojske u zapadnu Ukrajinu. Rezultat je bio tako impresivan da mu je odmah ponuđeno stalno mjesto u najvećim i najutjecajnijim sovjetskim dnevnim novinama.

Paljba tenkova. 1943.Rijetki bi mijenjali moguću briljantnu akademsku karijeru i vojni čin za skitalački život fotoreportera, ali Baljtermanc je odabrao bez premišljanja.

Čajkovski. Njemačka. 1945.1939. je bila godina velikih stilskih promjena u sovjetskoj kulturi.

Industrijski divovi. 1950-te.Socijalistički realizam, koji je nametala komunistička vlast od sredine 30-ih godina, do tada je istisnuo gotovo sve druge estetske trendove u svim sferama umjetnosti, uključujući fotografiju, gdje su donedavno koegzistirali piktorijalizam, modernizam i reportaža.

Međusobno hranjenje – obred dobrodošlice u Kašmiru (posjet Nikite Hruščova Indiji).Svojim prvim profesionalnim reportažama Dmitrij Baljtermanc uspješno je ispunio zahtjeve novoga doba. Međutim, iza njega je bio veliki period sovjetske Avangarde, čiji su predstavnici Aleksandar Rodčenko, Vladimir Majakovski, Vsevolod Mejerhold, Sergej Ejzenštejn i drugi.

Moskva. 1960.1943., nakon pogreške urednika i objave krivog naslova fotografija, koje su poslije toga zabunom tiskane, poslan je u kazneni bataljun koji preživljava pukom srećom.

Bez naslova. 1960.“Spasila” ga je ozbiljna povreda zbog koje je gotovo izgubio nogu. Nakon bolničkog liječenja, 1944. vratio se na bojišnicu kao fotograf, ovaj puta ne za “Izvestija”, nego za vojne novine “Na razgrom vraga”, snimajući vojne operacije u Poljskoj i Njemačkoj.

Zaljev Halong, osmo svjetsko čudo. Vijetnam. 1955.Većina njegovih ratnih fotografija pojavila se tek tijekom hruščovljeve “odjuge”, dok je poznata “Tuga”, koja mu je donijela svjetsku slavu, prvi puta u Sovjetskom Savezu objavljena 1975., trideset godina nakon što je snimljena.

Iz serije “Kolja živi u Moskvi”. 1960.Nakon što se vratio s ratišta kao odlikovani veteran, s tisućama negativa i stotinama objavljenih djela, Dmitrij Baljtermanc dugo je uzaludno tražio posao.

Znanost i vjera. Moskva. Početak 1960-ih.Napokon ga je, unatoč riziku, odlučio zaposliti pjesnik Aleksej Surkov, glavni urednik „Ogonjoka“, vodećeg ilustriranog časopisa s milijunskom nakladom. Baljtermanc je za njih radio do smrti 1990., a od 1965. vodio je fotografski odjel.

Uzbečki seljak. 1960.Unatoč činjenici što je po sovjetskim standardima Beljtermancova karijera bila veoma uspješna – nastavio je puno fotografirati, objavljivati i izlagati, te mu je bilo dozvoljeno da radi u inozemstvu – on nikada nije bio pravi sovjetski fotograf.

Glavni sat u državi. 1964.Sjajne stručne vještine, nepogrešiv osjećaj za kompoziciju (dok je Rodčenko uveo dijagonalnu kompoziciju, matematičar Baljtermanc bio je virtuoz za horizontalnu), kao i urođena plemićka crta, omogućili su mu da ostane neovisni kozmopolitski umjetnik, koji je imao normalne odnose sa sovjetskim režimom i nikada se nije pokušao nikome osvetiti.

To je bio rat… 9. Svibanj 1970.Baljtermanc je bio podjednako dobar u fotoreportažama s ratišta, namještenim ili napola namještenim fotografijama koje veličaju herojski rad i postignuća sovjetskog naroda, ili u pejzažima i portretima.

Cijevi za cjevovod. Iz serije “Put na sibirsku rijeku Ob”. 1971.Portreti političara zauzimaju posebno poglavlje u opusu Dmitrija Baljtermanca. Portretirao je Generalne sekretare Komunističke partije, Staljina i Hruščova, Brežnjeva i Andropova, Černenka i Gorbačova.

Široka duša. Putovanje Leonida Brežnjeva u Uzbekistan. Iz serije “Šest generala”. 1979.Baljtermanc je bio svjestan naslijeđa ruske avandardne fotografije, i čitave svjetske fotografije. Poznavao je Henrija Cartier-Bressona, Roberta Bouaneaua, Marca Ribouxa, Josepha Kudelku i druge majstore dvadesetog stoljeća.