Blagoslovljena šaka

Svećeništvo nema jedinstven stav prema profesionalnom sportu. Jedni kažu da je to „izvor grijeha“, a drugi blagoslivljaju ulazak u ring. Međutim, na amaterskoj razini pravoslavni svećenici su na dobrom putu da zasjene slavu ruskog redovnika-ratnika Peresveta i ratobornih stanovnika hrama Shaolin.

Crni pojas i karakter

Arhimandrit Silvestar Lukašenko, nadstojnik hrama svetog mučenika Andreja Stratilata u selu Sulost Jaroslavske oblasti, na protekloj Olimpijadi u Londonu bio je pastor cijele ruske reprezentacije. Ovaj svećenik debitirao je u području sportskog „kapelanstva“ dvije godine ranije, na Svjetskom natjecanju u borilačkim vještinama u Pekingu. To je potpuno logično, jer otac Silvestar ima crni pojas (peti dan) u jednoj verziji taekwondoa i potpredsjednik je regionalnog odjela Saveza borilačkih vještina Rusije. „U mladosti sam se ozbiljno bavio atletikom, ali već tada su mi iznad kreveta bile obješene boksačke rukavice“, govori on za „Moskovske novosti“. „Otac je imao žarku želju da budem sposoban obraniti se u svakodnevnom životu i zato me učio osnovama boksa. Taekwondoom sam se počeo baviti nedavno, kad sam već odjenuo mantiju. Ne vidim u tome ništa neprirodno.“

Svećenik tvrdi da profesionalni sport i borilačke vještine nisu u suprotnosti s osnovnim postulatima njegove vjere. „Svaki sport pravilno izgrađuje čovjekov karakter. Danas je to općenito jedan od osnovnih načina da se naša mladež zadrži podalje od pogubnih poroka. Uspjesi profesionalnih sportaša stimulans su za masovno bavljenje sportom. Uvjeren sam da to mišljenje dijeli i naš patrijarh, inače teško da bih dobio blagoslov za odlazak u London“, kaže otac Silvestar.

Borba kao metafora

Mišljenje oca Silvestra dijeli i nadstojnik moskovske crkve Svetog Nikole u Troekurovu, otac Aleksandar (Nemčenko). Među svojim kolegama po mantiji on, po svemu sudeći, ima najvišu sportsku titulu: krajem 1980-ih postao je majstor hrvanja slobodnim stilom. I dan-danas on se svakodnevno trudi ostati, ne samo u duhovnoj, nego i u sportskoj formi. „Vježbam na spravama, bavim se yogom, ponekad sparringiram“, kaže on. „Otkad sam postao svećenik hrvanje je za mene svojevrsna metafora nekakvog neprekidnog dvoboja s vlastitim ljudskim strastima.“

U sklopu hrama od 2000. godine radi Centar za rehabilitaciju bivših zatvorenika te pomoć adolescentima i narkomanima. Kažu da je to možda prvi takav centar u našoj zemlji. Tu uvijek ima pedesetak ljudi kojima je potreban oporavak i otac Aleksandar smatra da je bavljenje sportom jedan od načina da se oni vrate u normalan život.

Boks po blagoslovu

Zasad se samo jedan pravoslavni svećenik profesionalno bavi borilačkim vještinama, otac Sergej Akimov. On služi u Nelidovskoj parohiji u sklopu crkve Balikinske ikone Presvete Bogorodice u Tverskoj oblasti. U svibnju ove godine otac Sergej prvi je put ušao u profesionalni ring. Izgubio je meč i moguće je da će to biti njegov jedini profesionalni nastup. „Ipak su mi već 34 godine“, rekao je otac Sergej za „Moskovske novosti“. „A i žena je protiv toga, kaže da se previše brine za mene. U svoje vrijeme bio sam poprilično uspješan u amaterskom boksu, dospio sam do zvanja majstora sporta, a bio sam i blizu zvanja majstora međunarodne klase. Da budem iskren, ušao sam u profesionalni ring zbog novca. Naša parohija je siromašna.“

U rujnu je otac Sergej ponovno otvorio dječju sekciju boksa za parohijane. Prije treninga svi se prekriže i poklone se. U sekciju se primaju djeca neovisno od vjeroispovijesti. „Za sve to imam blagoslov, inače ne bih nastavio boksati“, govori svećenik-boksač.

Vitezi – to smo mi

Ima i drugačijih mišljenja. Jeromonah Teoktist Petrov, tvorac sistema borilačkih vještina „Svetorusko viteštvo“, kaže da je profesionalni sport „izvor grijeha“. Po njegovim riječima, viteštvo je sistem rukovanja svim vrstama oružja, ali i vještina borbe bez oružja protiv naoružanog protivnika. Otac Teoktist tvrdi da svi nazivi zahvata i tehnika imaju staroruski korijen. Sve se to uči u centru „Viteška sloboda“, koji se nalazi u Samarskoj oblasti.

„U našem slučaju cilj učenja borilačkih vještina isključivo je obrana vjere i pravoslavne domovine“, govori otac Teoktist za „Moskovske novosti“. „To je sveto i boguugodno djelo. Mi ne želimo imati nikakve veze sa sportom, pogotovo profesionalnim. Čim se neko izdvoji kao najbolji, on odmah počinje iskazivati ponos i grubost, a to su poroci. Zbog toga je natjecateljski duh izbačen iz našeg sistema borilačkih vještina. Nije grijeh primijeniti silu u ime viših ciljeva, ali je grijeh ako se to radi iz zabave.