Tko bi gore sad je dolje...

Gotovo istovremeno su se u Europi i Euroaziji odigrala dva vrlo važna politička događaja. U Beloveškoj šumi je 8. prosinca 1991. donesena odluka o raspuštanju Sovjetskog Saveza, a već sutradan je u Maastrichtu proglašeno osnivanje Europske unije. Kako se kaže, "dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane."

Istovremenost i dijametralna suprotnost ovih procesa morala je upasti u oči. Činilo se da su tektonski poremećaji pokrenuli nekakva „integracijska dizala“. Vladalo je uvjerenje da će države bivšeg SSSR-a postepeno smanjiti stupanj centralizacije svoje privrede i da će stjecanjem političke nezavisnosti ipak očuvati jedinstveni ekonomski prostor i valutu, tim više što su i sami Beloveški sporazumi upravo na taj način bili formulirani. Također se očekivalo da će Europska unija, s druge strane, ojačati svoju unutarnju integriranost te da će se tada „zapadno“ i „istočno“ dizalo zaustaviti na istom katu, koji najviše odgovara suvremenim ekonomskim realijama, a zatim se polako i postepeno (to je bilo ključno!) podići u vis...

Ispalo je drugačije. „Postsovjetsko“ se dizalo otkvačilo i palo na dno, a „eurounijsko“ je naglo krenulo u vis, no bilo je krcato putnicima, suprotno svim pravilima sigurnosti. Među putnicima bilo je i onih koji su pobjegli iz susjednog dizala.

Od tog trenutka prošlo je dvadeset godina i dizala se ponovno kreću u suprotnom smjeru. „Postsovjetsko“, koje je u međuvremenu postalo puno lakše jer su ostali samo najotporniji i najuporniji, živahno se uputilo u vis. No što se dogodilo s „eurounijskim“? Možda nije izdržalo preopterećenje ili nije bilo servisirano, kako god, malo mu nedostaje da se strmoglavi u bezdan...

Pa ipak, sudionici euroazijskog integracijskog projekta nikako ne bi trebali potajno likovati i licemjerno suosjećati sa susjedima. Da bi se naše vlastito dizalo i dalje uporno kretalo u vis, trebamo saznati što se zapravo dogodilo s europskim.

Poruke Euroazijske ekonomske unije Europskoj uniji
Euroazijski ekonoomski prostor se u Buxellesu sve češće doživljava kao objektivna realnost. Očigledno je da će jačanje ove nove integracije doprinijeti da se u određenoj mjeri korigira i rad Rusije s EU.

Bez takve spoznaje i nas će, prije ili kasnije, sustići slična sudbina. Kada su poslije raspada Sovjetskog Saveza nove nezavisne države počele tražiti putove uzajamnog povezivanja, za orijentir su u tom pogledu izabrale upravo Europsku uniju, što je bilo potpuno opravdano. Europska unija je jedini integracijski model koji realno može opstati, ona je orijentir i za Euroaziju, i za Latinsku Ameriku, ali i za druge dijelove svijeta. Zbog toga je korisno učiti na pogreškama prethodnika.

Na koje je „grablje“ nagazila Europa? Već je i na prvi pogled očito da razloge sadašnjih nevolja treba tražiti, s jedne strane, u preopterećenju „dizala“, a s druge – u tome što građevinari nisu uspjeli istovremeno s njegovim brzim usponom izgraditi i nove katove integracijske građevine. Ukratko, Europljani su svim svojim iskustvom pokazali da se njihova integracija odvija u skladu s univerzalnim zakonitostima, koje su oni sami tijekom posljednjih godina počeli kršiti.

Te zakonitosti su: razvoj u stadijima, razumna ravnoteža između produbljivanja procesa i proširivanja njegove geografske rasprostranjenosti, konvergencija ekonomskih pokazatelja, nadnacionalnost i postojanje jasnog krajnjeg cilja. Dok se Europa toga pridržavala, integracija je bila uspješna. Međutim, kada je pokušala narušiti samo jednu zakonitost, istog joj se trena to odbilo o glavu. Ali sada Europljani, po prvi put od osnivanja Unije, narušavaju sve nabrojane zakonitosti...

Osnovna zakonitost integracije je postepeni prelazak s niže razine na višu.

Svi znaju da će se automobil ugasiti ako se iz prve brzine odmah prebaci u treću ili četvrtu. Isto se događa i s integracijom, stoga se stadiji ne bi trebali preskakati. Postsovjetske države su 90-ih godina činile uzaludne pokušaje, što da stvore zonu s rubljem kao jedinstvenom valutom, što da osnuju ekonomsku uniju, ali bez čvrstih temelja. Nismo još ni prvu lekciju savladali, a Europljani nas već uče drugu: opasno je i zaletjeti se, a zaboraviti prebaciti u sljedeću brzinu.

I zaista, što je veći stupanj integracije i ukidanja unutarnjih barijera, jače se osjećaju negativne posljedice preostalih barijera. S jedne strane, ekonomska politika sve više utječe na partnere, a s druge, ona kod njih može pokrenuti i obrambeni mehanizam. Postavlja se pitanje što je bolje: praviti kvalitativan korak naprijed ili se pomiriti s rušenjem onoga što je već postignuto, jer integracija je objektivan proces koji se sam razvija.

Europljani su povjerovali u navedenu unutarnju dinamiku do te mjere da im se već počelo pričinjavati kako voze automobil s automatskim mjenjačem pa ne moraju brinuti o mijenjanju brzina, nego će se on sam od sebe kretati! Upravo su tada doživjeli prometnu nesreću...

Prilikom osnivanja ekonomske i valutne unije Europljani su podcijenili njezinu ekonomsku komponentu. Vratimo li se na početnu usporedbu, možemo reći da su izgradili dizalo do neba, kabinu opremili mekim tabureima i skupocjenim ogledalima, a više katove, na kojima se treba zaustaviti ovo raskošno dizalo, sagradili po sistemu „shell and core“ (eng. "ljuska i jezgra"), s tim da će ih kasnije nekako dovršiti, kad budu, valjda, imali vremena...

Nije problem u novcu, novca još uvijek ima. Problem je u tome što nema više političke volje. Sve političke resurse europski su lideri potrošili na uzajamno uvjeravanje kako se treba odreći nacionalne valute i na taj način zakočili rješavanje drugih osjetljivih pitanja u poreznoj sferi, kao i u sferi harmonizacije budžetnog i bankarskog sustava. Ta su pitanja odložili za bolja vremena, no moraju ih rješavati sada, u najgorim vremenima.

To nam je važna lekcija! Mi se također svakodnevno trebamo penjati stepeništem integracije, ali pri tome paziti da ne preskačemo brzopleto stepenice, no i ne usporavamo uspon.

/p