Srednjovjekovni triler o Rusiji i Zlatnoj Hordi

„Horda“ (rus. „Orda“), novi film kompanije „Pravoslavna enciklopedija“, izazvao je veliko zanimanje daleko prije nego što je završeno snimanje. Uzrok tome su sjajna glumačka ekipa, ugledna imena scenarista, redatelja i snimatelja, a prije svega izbor teme. Sve je tu neobično: radnja se odvija u Rusiji Srednjeg vijeka, u doba mongolskog jarma; glavni junak je pravoslavni patrijarh, moskovski arhiepiskop; i naposljetku, zaplet filma temeljen je na žitiju ovog sveca.

Video: Trailer za film „Horda“

Film je snimljen na temelju priče o čudu koje je učinio sveti Aleksij, moskovski metropolit — molitvom je iscijelio od sljepila Tajdulu, majku mongolskog kana Džanibeka. Bolesnu kanovu majku pokušavali su izliječiti na razne načine, dovodili su joj vračeve i šamane iz svih krajeva prostranog mongolskog carstva i nakon brojnih uzaludnih pokušaja Tajdulin sin naposljetku se odluči obratiti „moskovskom čarobnjaku“ — tako Džanibek u filmu naziva svetog Aleksija. Mongoli su za svaki slučaj gajili strahopoštovanje prema duhovnim osobama pokorenih naroda, kako ne bi slučajno razljutili tuđe bogove. Taj njihov običaj zadržao se i u 14. stoljeću, kada su žitelji Zlatne Horde masovno prelazili na islam. Ime metropolita Aleksija i njegov duhovni autoritet bili su prilično poznati u Saraju. Upravo iz tog razloga kan donosi odluku poslati izaslanike u Moskvu, kod velikog kneza Ivana Ivanoviča, zvanog „Crveni“, koji je bio mongolski vazal i plaćao danak Hordi. Džanibekov ultimatum bio je krajnje jednostavan: ili će Aleksij doći i iscijeliti Tajdulu ili će izbiti rat.

Stari tekst žitija svetog Aleksija kaže da su pred odlazak u Hordu knez Ivan i metropolit, zajedno s crkvenim saborom, otišli na molitvu u hram Uzašašća Presvete Bogorodice u Kremlju. Kako knez, tako i narod tužna su se srca rastajali s voljenim arhipastirom — bili su uvjereni da ga ispraćaju u sigurnu smrt. Međutim, za vrijeme službe sama se od sebe upali svijeća pred relikvijarom s posmrtnim ostacima svetog Petra, Aleksijevog prethodnika na vladičanskoj katedri. Svi prisutni živnuše, shvaćajući to kao očit znak Božje blagonaklonosti.

„Već od prvih kadrova, gledatelj toliko duboko ponire u drevnu predaju, da pitanje povijesne vjerodostojnosti otpada samo po sebi i davno minuli dani oživljavaju na platnu u onoj odbojnoj i istovremeno zapanjujuće markantnoj veličanstvenosti...“, ističe filmski kritičar Stanislav Rostocki.

Tvorci filma udaljili su se od priče koja se navodi u žitiju. Ostavili su samo „dodirne točke“: Džanibekov poziv, metropolitov dolazak u mongolsku prijestolnicu i iscjeljenje Tajdule. Sve ostalo je autorska interpretacija, čije su crte ćudljivo raspoređene po povijesnoj podlozi. U filmu sveti Aleksij odlazi u Hordu samo s mladim kelejnikom Fedjom i dvojicom mongolskih vojnika.

Usput se episkop neprestano moli, očekujući od Boga pomoć u predstojećem pothvatu i postepeno, po zamisli scenarista, postaje uvjeren u svoju sposobnost da učini čudo. Samopouzdanju doprinosi i to što je zaustavio krvarenje konju mongolskog vojnika koji je, po običaju svog naroda, pio svježu konjsku krv da bi se okrijepio.

U filmu je Moskovska kneževina oslikana potezima koji prenose uglavnom raspoloženje i atmosferu, dok su realije iz života Horde dobro osjenčane i živopisne. Zahvaljujući majstorskom umijeću snimatelja pred gledateljima se iz raznih, ponekad neobičnih kutova redaju žive i efektne scene: prljav i tjeskoban istočnjački grad uskih uličica po kojima vrvi ljudski mravinjak; pir u kanovom dvoru, gdje uzvanice pohlepno gutaju komade mesa i brišu masne prste o vlastito ili tuđe odijelo; pokolj ruskih zarobljenika „onako“, radi zabave i iz želje pokazati vještinu i neustrašivost. Takav je svijet Zlatne Horde u koji dospijeva glavni junak. Okrutnost i podmuklost su ovdje u paradoksalnoj harmoniji s dirljivom ljubavlju prema najbližima, kao u Džanibekovom odnosu prema Tajduli te s težnjom za nepoznatim i potragom za čudima.

„Moskovski čarobnjak“ je za stanovnike Saraja, u interpretaciji tvoraca „Horde“, samo još jedan kandidat za čudotvornost, ali ugledniji, poznatiji i poštovaniji od ostalih. Međutim, bez obzira na očekivanja Mongola i nadanje glavnog junaka, nije se dogodilo očito i nedvosmisleno čudo. Tajdula nije progledala. Točnije, nije progledala odmah.

Čudo se nije dogodilo i metropolit Aleksij to doživljava kao vlastiti duhovni poraz. Gorčina poraza pojačava se time što on u vlastitim očima postaje krivac za buduća stradanja svoga naroda. Kada se vrati u Saraj i pridruži novoj grupi ruskih zarobljenika, bivši ugledni moskovski gost dobrovoljno uzima na sebe ropski teret, dijeleći gorčinu i poniženje zarobljeništva s onima koji su još jučer bili njegova pastva.

Ali svako iskušenje ima kraj. U trenutku kada se čini da su iscrpljene sve tjelesne i moralne snage glavnog junaka, kada se s potpuno blijedih usana otima samo tihi molitveni vapaj (i to nije molitva za sebe, nego za nestalog Fedju), tada se preokreće njegova sudbina. Tajdula ozdravlja, a iscjeljenje od tjelesnog sljepila rezultira time da Tajdula i duhovno progleda.

Za Džanibeka je to dokaz istinske moći „moskovskog čarobnjaka“ pa se on na sve načine trudi izgladiti svoju krivicu prema njemu.

Po svemu sudeći, neće svatko moći u svom srcu spojiti lik svetog Aleksija, kako je opisan u žitiju, s junakom „Horde“. Čini se da film, prije svega, treba shvatiti kao pokušaj približavanja lika duhovnog čovjeka širem gledateljstvu, ne samo kao asketa, crkvenog diplomata, teologa i filozofa, nego i kao molitelja, spremnog da za svoj narod žrtvuje vlastiti život.

Redatelj filma, Andrej Proškin, dobio je na 34. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje. Film je dobio i visoke ocjene kritičara i novinara. Preostalo je još da gledatelji kažu svoju riječ.