Srednjovjekovni triler o Rusiji i Zlatnoj Hordi

Epicentar drame: metropolit Aleksij i slijepa majka kana Džanibeka. Paradoksalne realije iz života Zlatne Horde 14. stoljeća urađene su majstorski. Izvor: kinopoisk.ru.

Epicentar drame: metropolit Aleksij i slijepa majka kana Džanibeka. Paradoksalne realije iz života Zlatne Horde 14. stoljeća urađene su majstorski. Izvor: kinopoisk.ru.

U ruskim kinima 20. rujna počinje prikazivanje filma „Horda“ redatelja Andreja Proškina. „Horda“ je pravi četrnaestostoljetni triler o moskovskom metropolitu Aleksiju i jedinom narodu koji je ikada uspio osvojiti Rusiju — Mongolima.

„Horda“ (rus. „Orda“), novi film kompanije „Pravoslavna enciklopedija“, izazvao je veliko zanimanje daleko prije nego što je završeno snimanje. Uzrok tome su sjajna glumačka ekipa, ugledna imena scenarista, redatelja i snimatelja, a prije svega izbor teme. Sve je tu neobično: radnja se odvija u Rusiji Srednjeg vijeka, u doba mongolskog jarma; glavni junak je pravoslavni patrijarh, moskovski arhiepiskop; i naposljetku, zaplet filma temeljen je na žitiju ovog sveca.

Film je snimljen na temelju priče o čudu koje je učinio sveti Aleksij, moskovski metropolit — molitvom je iscijelio od sljepila Tajdulu, majku mongolskog kana Džanibeka. Bolesnu kanovu majku pokušavali su izliječiti na razne načine, dovodili su joj vračeve i šamane iz svih krajeva prostranog mongolskog carstva i nakon brojnih uzaludnih pokušaja Tajdulin sin naposljetku se odluči obratiti „moskovskom čarobnjaku“ — tako Džanibek u filmu naziva svetog Aleksija. Mongoli su za svaki slučaj gajili strahopoštovanje prema duhovnim osobama pokorenih naroda, kako ne bi slučajno razljutili tuđe bogove. Taj njihov običaj zadržao se i u 14. stoljeću, kada su žitelji Zlatne Horde masovno prelazili na islam. Ime metropolita Aleksija i njegov duhovni autoritet bili su prilično poznati u Saraju. Upravo iz tog razloga kan donosi odluku poslati izaslanike u Moskvu, kod velikog kneza Ivana Ivanoviča, zvanog „Crveni“, koji je bio mongolski vazal i plaćao danak Hordi. Džanibekov ultimatum bio je krajnje jednostavan: ili će Aleksij doći i iscijeliti Tajdulu ili će izbiti rat.

Zahvaljujući majstorskom umijeću snimatelja, pred gledateljima se iz raznih, ponekad neobičnih kutova redaju žive i efektne scene: prljav i tjeskoban istočnjački grad uskih uličica, po kojima vrvi ljudski mravinjak; pir u kanovom dvoru, gdje uzvanice pohlepno gutaju komade mesa i brišu masne prste o vlastito ili tuđe odijelo; pokolj ruskih zarobljenika „onako“, radi zabave i iz želje pokazati vještinu i neustrašivost.

Stari tekst žitija svetog Aleksija kaže da su pred odlazak u Hordu knez Ivan i metropolit, zajedno s crkvenim saborom, otišli na molitvu u hram Uzašašća Presvete Bogorodice u Kremlju. Kako knez, tako i narod tužna su se srca rastajali s voljenim arhipastirom — bili su uvjereni da ga ispraćaju u sigurnu smrt. Međutim, za vrijeme službe sama se od sebe upali svijeća pred relikvijarom s posmrtnim ostacima svetog Petra, Aleksijevog prethodnika na vladičanskoj katedri. Svi prisutni živnuše, shvaćajući to kao očit znak Božje blagonaklonosti.

„Već od prvih kadrova, gledatelj toliko duboko ponire u drevnu predaju, da pitanje povijesne vjerodostojnosti otpada samo po sebi i davno minuli dani oživljavaju na platnu u onoj odbojnoj i istovremeno zapanjujuće markantnoj veličanstvenosti...“, ističe filmski kritičar Stanislav Rostocki.

Tvorci filma udaljili su se od priče koja se navodi u žitiju. Ostavili su samo „dodirne točke“: Džanibekov poziv, metropolitov dolazak u mongolsku prijestolnicu i iscjeljenje Tajdule. Sve ostalo je autorska interpretacija, čije su crte ćudljivo raspoređene po povijesnoj podlozi. U filmu sveti Aleksij odlazi u Hordu samo s mladim kelejnikom Fedjom i dvojicom mongolskih vojnika.

Usput se episkop neprestano moli, očekujući od Boga pomoć u predstojećem pothvatu i postepeno, po zamisli scenarista, postaje uvjeren u svoju sposobnost da učini čudo. Samopouzdanju doprinosi i to što je zaustavio krvarenje konju mongolskog vojnika koji je, po običaju svog naroda, pio svježu konjsku krv da bi se okrijepio.

U filmu je Moskovska kneževina oslikana potezima koji prenose uglavnom raspoloženje i atmosferu, dok su realije iz života Horde dobro osjenčane i živopisne. Zahvaljujući majstorskom umijeću snimatelja pred gledateljima se iz raznih, ponekad neobičnih kutova redaju žive i efektne scene: prljav i tjeskoban istočnjački grad uskih uličica po kojima vrvi ljudski mravinjak; pir u kanovom dvoru, gdje uzvanice pohlepno gutaju komade mesa i brišu masne prste o vlastito ili tuđe odijelo; pokolj ruskih zarobljenika „onako“, radi zabave i iz želje pokazati vještinu i neustrašivost. Takav je svijet Zlatne Horde u koji dospijeva glavni junak. Okrutnost i podmuklost su ovdje u paradoksalnoj harmoniji s dirljivom ljubavlju prema najbližima, kao u Džanibekovom odnosu prema Tajduli te s težnjom za nepoznatim i potragom za čudima.

„Moskovski čarobnjak“ je za stanovnike Saraja, u interpretaciji tvoraca „Horde“, samo još jedan kandidat za čudotvornost, ali ugledniji, poznatiji i poštovaniji od ostalih. Međutim, bez obzira na očekivanja Mongola i nadanje glavnog junaka, nije se dogodilo očito i nedvosmisleno čudo. Tajdula nije progledala. Točnije, nije progledala odmah.

Čudo se nije dogodilo i metropolit Aleksij to doživljava kao vlastiti duhovni poraz. Gorčina poraza pojačava se time što on u vlastitim očima postaje krivac za buduća stradanja svoga naroda. Kada se vrati u Saraj i pridruži novoj grupi ruskih zarobljenika, bivši ugledni moskovski gost dobrovoljno uzima na sebe ropski teret, dijeleći gorčinu i poniženje zarobljeništva s onima koji su još jučer bili njegova pastva.

Po svemu sudeći, neće svatko moći u svom srcu spojiti lik svetog Aleksija, kako je opisan u žitiju, s junakom „Horde“.

Ali svako iskušenje ima kraj. U trenutku kada se čini da su iscrpljene sve tjelesne i moralne snage glavnog junaka, kada se s potpuno blijedih usana otima samo tihi molitveni vapaj (i to nije molitva za sebe, nego za nestalog Fedju), tada se preokreće njegova sudbina. Tajdula ozdravlja, a iscjeljenje od tjelesnog sljepila rezultira time da Tajdula i duhovno progleda.

Za Džanibeka je to dokaz istinske moći „moskovskog čarobnjaka“ pa se on na sve načine trudi izgladiti svoju krivicu prema njemu.

Po svemu sudeći, neće svatko moći u svom srcu spojiti lik svetog Aleksija, kako je opisan u žitiju, s junakom „Horde“. Čini se da film, prije svega, treba shvatiti kao pokušaj približavanja lika duhovnog čovjeka širem gledateljstvu, ne samo kao asketa, crkvenog diplomata, teologa i filozofa, nego i kao molitelja, spremnog da za svoj narod žrtvuje vlastiti život.

Redatelj filma, Andrej Proškin, dobio je na 34. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje. Film je dobio i visoke ocjene kritičara i novinara. Preostalo je još da gledatelji kažu svoju riječ.