Olimpijada: usprkos svemu

Ruska olimpijska reprezentacija po povratku iz Londona na zračnoj luci „Šeremetevo“ u Moskvi. Izvor: RIA „Novosti“.

Ruska olimpijska reprezentacija po povratku iz Londona na zračnoj luci „Šeremetevo“ u Moskvi. Izvor: RIA „Novosti“.

Na Olimpijadi u Londonu reprezentacija Rusije zauzela je treće mjesto po broju osvojenih medalja, tik iza Kine, i prvi put poslije 12 godina zabilježila pobjede u ekipnim disciplinama. Zahvaljujući udarnoj završnici Olimpijade domaći sport sačuvao je obraz, tako da će londonski nastup ruskih sportaša najvjerojatnije biti ocijenjen kao uspješan.

Posljednji dani Olimpijade, kao što su iz Londona i najavljivali sportski dužnosnici, zaista su bili zlatni za reprezentaciju Rusije, tako da je ona sada bila uspješnija nego 2008. u Pekingu, čak i po broju prvih nagrada, da i ne govorimo o ukupnom broju medalja. Generalno gledano, to može značiti da izdvajanje milijunskih suma za profesionalni sport ima učinka, iako taj sustav još uvijek nije do kraja razrađen, što je i dovelo do krupnih promašaja u prognozama vezanim za medalje. U suštini, na Olimpijadi u Londonu Rusi su poraženi u sportovima u koje su se najviše nadali, a osvojili su medalje tamo gdje ih nitko nije očekivao.

Općeprihvaćeni sustav računanja ekipnog plasmana na Olimpijskim igrama vezan je za broj zlatnih medalja, a prema tom pokazatelju reprezentacija Rusije mora se zadovoljiti četvrtim mjestom, prvi put u postsovjetskoj povijesti. Ali zato po ukupnom broju medalja čvrsto stoji na trećem mjestu, s tim što je daleko bliža Kini koja je ispred Rusije, nego Velikoj Britaniji, koja je zauzela četvrto mjesto. Takav plasman reprezentacije Rusije bit će najozbiljnije analiziran na najvišoj razini, ali već sada može se reći da su rukovoditelje ruskog sporta Vitalija Mutka i Aleksandra Žukova posljednji dani Olimpijade spasili od ozbiljne kritike.

Medalje reprezentacije Rusije na Olimpijadama

 

Atlanta-1996 (2. mjesto u ukupnom plasmanu): 26 zlatnih + 21 srebrna + 16 brončanih = 63


Sidney-2000 (2): 32 + 28 +29 = 89


Atena-2004 (3): 28 + 26 + 38 = 92


Peking-2008 (3): 23 + 21 + 29 = 73


London-2012 (4): 24 + 25 + 33 = 82

Naravno, mnogo više se očekivalo od natjecanja u mačevanju, streljaštvu i plivanju. Za krah u ovim sportovima ozbiljnu kritiku zaslužuju, ne samo rukovoditelji dotičnih sportskih federacija, nego i oni na višem rangu, ali na kraju krajeva svi su dobro prošli, jer, kao što je poznato, pamti se samo konačna bilanca, tako da su neuspjesi prvog tjedna već zaboravljeni.

A konačna bilanca su očuvane prve pozicije u sinkroniziranom plivanju i ritmičkoj gimnastici, tradicionalno dobri rezultati u atletici te iznenadni uspon u sportovima kao što su džudo, veslanje u kajaku i kanuu i badminton, koji su donijeli Rusiji krajnje neočekivane olimpijske medalje. Čudna je slučajnost (ili možda nije čudna?) što su sve to, da tako kažemo, predsjednički sportovi, tako da je državni vrh imao poseban razlog za radost.

Nije predsjednik slučajno preko svog glasnogovornika priopćio da nitko neće biti kažnjen, tj. neće biti spektakularnih ostavki, ali zato će biti nagrađeni svi koji su se istakli, i Putin će im osobno uručiti nagrade.

Da nije bilo džuda, prva nedjelja Olimpijade bila bi prava noćna mora za domaći sport i mislim da čak ni sretan kraj Olimpijskih igara ne bi oprao tu sramotu. Zanimljivo je da su na ovim Olimpijskim igrama džudo i trener Ecio Gamba, koji je preko noći postao vrlo popularan, gotovo jedini primjer sistematskog i pametnog načina rada koji donosi rezultate, a sportašima toliko pomaže, da se i oni sami čude koliko su napredovali.

Za većinu ostalih medalja može se reći da su osvojene usprkos okolnostima i u inat rekordima.

Naravno, iza svake medalje krije se pakleni napor, ali ipak, izuzev sinkroniziranih plivačica i „ritmičarki“, kojima taj njihov napor već desetljećima garantira zlato, nitko od ruskih olimpijskih pobjednika nije bio nadmoćan u odnosu na ostale, tj. nije odnio uvjerljivu pobjedu na Olimpijadi poslije niza najboljih rezultata, zabilježenih u toku proteklih godina. Više je onih koji su neočekivano ostali bez zlata, a to se naročito odnosi na strijelce, hrvače i boksače, kao i na atletičarke Elenu Isinbaevu i Mariju Abakumovu.

Svaki dan je počinjao novim nadama, svaki dan nagađalo se tko će osvojiti medalju, ali kako je koji dan prolazio, sve rijeđe se govorilo: „E, ona će sigurno pobijediti“. Poslije bronce Elene Isinbaeve i Borčinovog neuspjeha u brzom hodanju, Rusi su se trudili da ne ureknu čak i sinkronizirane plivačice i „ritmičarke“. Za svaku medalju doslovno se otimalo, u svaku pobjedu uložen je ogroman napor.

Bilo je mnogo sportaša koji nisu dali sve od sebe i nisu pokazali svoj najbolji rezultat, a bez toga je nemoguće pobijediti na Olimpijadi. Mnogi od njih osvojili su neku medalju, tako da ipak ne zaslužuju kritiku, ali ogroman broj četvrtih i petih mjesta ne govori o visokoj razini ruskog sporta u cjelini (što će sigurno tvrditi sportski dužnosnici kad budu brojali „drvene“ medalje), nego o tome da ti ljudi ipak ne mogu činiti čuda.

Konačana bilanca: očuvane prve pozicije u sinkroniziranom plivanju i ritmičkoj gimnastici, tradicionalno dobri rezultati u atletici te iznenadni uspon u sportovima kao što su džudo, veslanje u kajaku i kanuu i badminton, koji su donijeli Rusiji krajnje neočekivane olimpijske medalje.

To se prije svega odnosi na plivanje, gdje je očigledno bilo mnogo „turista“, iako je ta činjenica objašnjena potrebom da u London ide što više sportaša, kako bi u ekipi bilo više trenera i pomoćnog osoblja. Očigledna kriza domaćeg plivanja već je postala uobičajena pojava, tako da ustvari nitko od njih nije ni očekivao uspjeh u Londonu. Sistem koji se u ovom sportu zadržao još od sovjetskih vremena očigledno više ne funkcionira, tako da čak ni masovna izgradnja bazena ne garantira da će se pojaviti takvi sportaši kao Litvanka Ruta Meilutite.

Možda se treneri i dužnosnici neće složiti s ovom tvrdnjom, ali na Olimpijadi su se osramotili i hrvači i boksači, što se naročito primjećuje u usporedbi s očiglednim napredovanjem tradicionalno „tuđih“ borilačkih vještina kao što su džudo ili teakwando.

Rusija je, u suštini, osvojila veliki broj medalja u Londonu, a očigledna prevaga bronce posljedica je pristupa koji se generalno može usporediti s kineskim, uz neke osobitosti koje su tipične za Ruse. Njih je na Olimpijadi izvukla masovnost. Bio je velik broj pretendenata na medalje, pa su neuspjesi jednih pokriveni uspjesima drugih. Naravno, u takvom pristupu ne postoji sistem, zato navijači nisu ni znali tko će na kraju trijumfirati, a kome će Olimpijada prisjesti.

Tako se i dogodilo da su ruski sportaši, generalno gledano, ispunili svoju normu. Pa ipak, još dugo će se voditi diskusije da li je ova Olimpijada za Rusiju bila uspješna ili je četvrto mjesto iza Velike Britanije sramota za ruski sport. Prvi put u novijoj povijesti izgubili su (hajdemo stvari nazvati svojim imenom i računati samo zlatne medalje) ne samo od Kine i SAD-a, nego i od Britanaca. Naravno, treba uračunati i to da su oni igrali na domaćem terenu, što svakako garantira veći broj medalja. Ali takvo obrazloženje bit će opravdano samo ukoliko zabilježimo trijumf ili bar značajan napredak na Olimpijadi u Sočiju.

Drugo je pitanje zašto su se neuspješni sportaši u Londonu toliko suzdržavali od komentara, da su iznenadili čak i vrlo iskusne novinare. To onemogućava da se izvrši odgovarajuća analiza onih disciplina u kojima se podbacilo. Netko će reći da je to posao stručnjaka i da će oni već izvršiti detaljnu analizu, ali upravo ti stručnjaci su i doveli do kraha (nećemo spominjati discipline, ionako se sve vidi na tablici osvojenih medalja) pa zar onda možemo računati na njihovu objektivnost? Teško je priznati da je uzalud potrošen toliki novac. Osim toga, u nekim sportskim federacijama primjećuju se zanimljiva neslaganja povodom toga koliko je novca u njih uloženo i, što je najvažnije, tko je taj novac uložio.

U svakom slučaju, mora se priznati da je izdvajanje ogromnih sredstava iz blagajne Ministarstva sporta i iz džepova najbogatijih biznismena (kao „prisilno-dobrovoljnih davatelja“) u potpunosti opravdalo očekivanja. Dakle, kad se kaže da je za pripremu sportaša potrebno izdvojiti novac, misli se na mnogo novca.