Ledena riznica Rusije

Vlada Rusije planira na poluotoku Jamal, na ruskom krajnjem Sjeveru, izgraditi međunarodni inovacijski centar za proučavanje Arktika.

Zašto je potreban takav centar? Prema prognozama, već kroz 50 godina Arktik može postati jedan od osnovnih izvora energenata i ključni prometni čvor na planeti. Međutim, smisao arktičkog pitanja daleko nadilazi milijarde barela nafte ili plina koje se ovdje mogu eksploatirati. Neodgovoran odnos prema Arktiku može umjesto globalnih prednosti donijeti globalne probleme. „Zbog toga je sada osnovni zadatak svih arktičkih zemalja široka primjena naprednih, inovativnih tehnologija, koje štede resurse i mogu funkcionirati u harmoniji s prirodom“, uvjeren je gubernator Jamala, Dmitrij Kobilkin.

Zašto znanstveni centar treba biti baš u Salehardu, glavnom gradu Jamalo-Nenecke oblasti? Prije svega, zato što se ispod Jamala nalaze neviđene rezerve energenata. Istražene rezerve prirodnog plina, uključujući i kontinentalni šelf Karskog mora (relativno blag produžetak kopna ispod mora), čine 90% ruskih i 25% svih svjetskih zaliha. Danas se 85% ruske i 20% svjetske eksploatacije prirodnog plina realizira u ovoj regiji. Oko 40% plina koji se troši u zemljama Europe stiže s Jamala. Osim toga, uskoro počinje eksploatacija na nalazištu Bovanenkovo, koje u sebi krije 5 trilijuna kubnih metara plina.

Zato stručnjaci kažu da su bogatstva Jamala dovoljna da hrane cijelu Rusiju najmanje sto godina.

Sve ovo uvjetuje buran ekonomski razvoj regije. U narednih 10 godina planira se stvaranje prave prometne infrastrukture u ovom kraju koji, kao i cijeli krajnji Sjever, ima veoma malu prometnu mrežu. To su prije svega pruga i autocesta Nadim-Salehard, pruga Salehard-Vorkuta i velika morska luka, oko tri puta veća od one u Murmansku, trenutno najveće na ruskom Arktiku.

Aktivna eksploatacija podvodnih bogatstava Arktika počet će u bliskoj budućnosti i Rusija se intenzivno priprema za taj poduhvat. Potrebno je, međutim, mnogo više stručnjaka za arktički kontinentalni šelf nego što ih trenutno ima, pogotovo zato što je u uvjetima klimatskih promjena neophodno da svaku gradnju prate znanstvena istraživanja, od projektiranja do nadgledanja izgrađenih objekata. Samo tako je moguće očuvati prirodnu sredinu i izgraditi dugovječne objekte. I ponovo je Jamal u centru pažnje. Prema riječima Vladimira Meljnikova, akademika Ruske akademije znanosti (RAN) i direktora Instituta za kriosferu Zemlje, „jamalsko područje je prirodni znanstveni laboratorij“: ovdje je prikupljeno najviše materijala vezanog za probleme vječno smrznutog tla.

Imajući u vidu ove dugoročne planove, vlasti Jamalo-Neneckog autonomnog okruga zajedno su s Međunarodnim udruženjem za proučavanje vječno smrznutog tla organizirale u Salehardu grandioznu konferenciju na kojoj je sudjelovalo više od 600 znanstvenika iz 35 zemalja svijeta. Ipak, glavna osobitost ove konferencije je u tome što je na nju došlo mnogo mladih ruskih istraživača vječnog leda.

Ovi mladi znanstvenici došli su zahvaljujući stipendijama okruga i u budućnosti će imati pune ruke posla. Na primjer, što će se dogoditi ako se prilikom eksploatacije šelfa Barentsovog ili Karskog mora nafta izlije iz tla u more i dospije pod led? Nije isključeno da će je moćna Golfska struja raznijeti po svim oceanima svijeta. Zadatak znanosti je da istraži ovakve mogućnosti.

Vasilij Bogojavlenski, pomoćnik direktora za znanost u Institutu za probleme nafte i plina RAN upozorio je da se ocean širi i da će se broj potresa povećavati, između ostalog i u području Arktika. To je neophodno imati u vidu prilikom buduće eksploatacije priobalnih nalazišta.

Rješavanje problema eksploatacije priobalnih nalazišta tek predstoji, ali zato na arktičkom kopnu već sada problema ima mnogo. Jedan od njih je postepeno topljenje zamrznutog tla. Svojevremeno se u Noriljsku (Republika Komi) srušilo 300 zgrada zato što se smrznuta zemlja pretvorila u kašu. Rusija nije jedina koja ima taj problem. Slična je situacija na Aljasci i u Kanadi.

Ipak, mnogi još uvijek ne vjeruju u globalno zatopljenje. Čak su i dežurni novinari na konferenciji u Salehardu dosadili znanstvenicima postavljajući im jedno te isto pitanje: jeste li sigurni da je u tijeku globalno zatopljenje? Kako to možete dokazati?

Dokaza, kako stvari stoje, ima na pretek. U arktičkoj zoni ima 600 bušotina u kojima se prati temperatura zemlje na dubini od 20 metara. Promatranja su pokazala da se za posljednjih 20 godina temperatura podigla za 1–2 stupnja.

Hans Huberten iz Postdamskog instituta za polarna istraživanja (Njemačka), bivši predsjednik Međunarodne asocijacije za proučavanje vječno smrznutog tla, 20 se godina bavi proučavanjem ruske arktičke zone. On tvrdi da je problem klimatskih promjena vrlo aktualan. One su već i golim okom vidljive npr. na Laptevskom moru i u delti rijeke Lene. Obično se tijekom ljeta tlo u delti topilo do dubine od 50 centimetara, a sada se topi i do 70. Tlo na dnu Laptevskog mora je „kao švicarski sir“. Erozija tla na morskoj obali sve je veća i nije isključeno da će se primorska naselja morati seliti u središnje dijelove poluotoka, upozorio je Huberten.

Činjenica da arktičko tlo sadrži ogromne količine nafte i plina također ima svoje posljedice. Antoni Lewkowicz, predsjednik Asocijacije za proučavanje vječno smrznutog tla, objašnjava: „Kada se tlo počne topiti, ugljikov dioksid iz tla počet će se oslobađati kao plin. Ne znamo u kojoj će mjeri ta situacija biti rizična. Prema jednoj hipotezi, što se više ugljikovog dioksida bude oslobađalo, bit će sve toplije. A što je toplije, oslobađa se još više ugljikovog dioksida. Takva situacija mogla bi utjecati na klimu u cijelom svijetu, a ne samo na regije sa smrznutom zemljom.“

Znanstvenici za sada ne mogu prognozirati koliko će to trajati. „Ne znamo točno kolika će biti količina oslobođenog ugljikovog dioksida, ali će tijekom narednih desetljeća i stoljeća sigurno biti velika. Vrijeme i oblik oslobađanja ugljikovog dioksida pitanja su koja stoje pred znanošću“, izjavio je Lewkowicz. Da bi se dobio odgovor na ova pitanja, neophodno je postaviti veliki broj multidisciplinarnih opservatorija na cijelom Arktiku, pa i u Rusiji. Prvi takav opservatorij bit će izgrađen na Bijelom otoku.

Međutim, danas vječno smrznuta zemlja ne zanima znanost samo sa gledišta njene reakcije na industrijalizaciju arktičke regije. Kako je rekao akademik Vladimir Meljnikov, „znanost počinje zanimati led kao takav“.

Naime, led je ogroman izvor slatke vode. Postoji projekt prijevoza leda pomoću specijalnih tankera s Antarktike u druge dijelove svijeta gdje nema vode. Još nije došlo vrijeme za realizaciju takvih ideja, ali znanstvenici ne sumnjaju da će led jednog dana služiti čovječanstvu kao izvor pitke vode.

Povrh svega ovoga, vječno smrznuta zemlja pripremila nam je i jedan zaista božanstven poklon. Prije dvije godine ruski znanstvenici su u smrznutom tlu otkrili bakterije, koje su tu provele milijun godina i uspjeli su ih oživjeti. Radi se o paleobakterijama iz vida Bacillus sp. Mikrobiolozi u početku nisu vjerovali da je to moguće i tvrdili su da DNK može „spavati“ najviše 10 tisuća godina. Međutim, bakterije su poslane na ispitivanje u nekoliko zemalja svijeta i otkriće ruskih znanstvenika je potvrđeno: organizmi su oživjeli. Ali, najzanimljivije je to što one imaju sposobnost produžavanja ljudskog života!

Sa senzacionalnim referatom na konferenciji u Salehardu nastupila je Ljudmila Kaljonova, doktor biologije i glavni znanstveni suradnik Tjumenskog naučnog centra Sibirskog odjeljenja RAN. Kaljonova je pokazala da paleobakterije imaju svojstva geroprotektora, tj. sposobnost da produžavaju život. Unosili su ih u starije miševe i rezultati su zapanjujući.

Prema tome, nafta, plin, dijamanti i zlato uopće nisu najveće bogatstvo vječno smrznute zemlje. Izgleda da nova istraživanja polako potvrđuju ono što su domorodački narodi krajnjeg Sjevera oduvijek znali: Arktik daje život.

/p