Poruke Euroazijske ekonomske unije Europskoj uniji

Razvoj integracijskih procesa na postsovjetskom prostoru jedan je od glavnih vanjskopolitičkih prioriteta Rusije. Pri tome najvažniji zadatak nije samo očuvanje i učvršćivanje jedinstva u političkom, socijalnom i kulturno-povijesnom smislu, nego i oporavak trgovinsko-ekonomske suradnje i stimulacija zdrave konkurencije. Polazno stanovište je da ni Zajednica nezavisnih država, ni Carinska unija Rusije, Bjelorusije i Kazahstana nisu stvorene u cilju eskalacije bilo kakvog oblika konfrontacije sa susjedima, nego radi mirne koegzistencije i uzajamne suradnje s drugim blokovima država, uključujući i Europsku uniju.

Kada se radi o alternativnim oblicima integracije ili strateškom izboru koji, po mišljenju pojedinaca, trebaju napraviti zemlje postsovjetskog prostora, tu ima mnogo pogrešnih interpretacija. Ova euroazijska integracija (a riječ je o ekonomskoj integraciji, to želim posebno naglasiti) i ona integracija čiju jezgru čini Europska unija, u suštini su dva paralelna procesa. Štoviše, oni se međusobno dopunjavaju. I što je najvažnije, međunarodno-pravna baza, na kojoj su zasnovani ti procesi, utemeljena je na normama i pravilima Svjetske trgovinske organizacije i u oba procesa je slična i usporediva. Ništa od onoga što se radi u okviru euroazijske integracije ne proturječi normama Svjetske trgovinske organizacije i, generalno gledano, nije u koliziji s integracijskim parametrima koji važe u zapadnom dijelu Europe.

Naročito bih istaknuo da sudionici euroazijske integracije koriste dobar dio iskustva Europske unije, posebno kada je riječ o regulacijskim mehanizmima i tehničkim standardima. Također podsjećam da je to pitanje prilično aktivno i energično razmatrano u svibnju 2005. godine, kada su usvojene „mape puta“ za stvaranje četiri zajedničke sfere na relaciji Rusija – Europska unija (ekonomija, sloboda, sigurnost i pravosuđe, vanjska sigurnost, a također znanost, obrazovanje i kultura). Tada je u „mapu puta“ suradnje na zajedničkom prostoru u sferi vanjske sigurnosti bio uključen i stav da integracijski procesi u raznim dijelovima Europe uzajamno dopunjuju jedni druge. Prema tome, ako se državama postsovjetskog prostora nameće nekakva dilema „ili ste sa nama, ili ste protiv nas“, smatram da to nije korektno, a nije ni pošteno prema tim državama.

Kada razgovaraš sa stručnjakom, na primjer, o konkretnim parametrima Carinske unije, onda je dijalog s našim partnerima iz Bruxellesa sasvim korektan i pragmatičan. Jer, na kraju krajeva, Europska unija je sama po sebi također carinska unija. Ali kad pojedini politolozi, poslanici Europskog parlamenta i političari pokušavaju umjetno ispolitizirati ovakva pitanja, onda je situacija sasvim drugačija. Činjenica je da članstvo u Europskoj uniji do sada nije ponuđeno nijednoj od tih zemalja, mislim na sadašnje postsovjetske države (osim baltičkih). I u dogledno vrijeme, koliko ja shvaćam, Europska unija ne namjerava to učiniti.

Ujedno treba istaknuti da se u Europskoj uniji na službenoj razini izražava sasvim prirodno zanimanje za integracijske procese na postsovjetskom prostoru, pogotovo za stvaranje Euroazijskog ekonomskog prostora (EEP). Ovo drugo se u Bruxellesu sve češće doživljava kao objektivna realnost. Očigledno je da će jačanje integracije u ovom formatu doprinijeti da se u određenoj mjeri korigira rad sa Europskom unijom. Recimo, pojava nadnacionalnih struktura u okviru euroazijske integracije unijela je novi čimbenik u naše pregovore s Europskom unijom o Novom baznom sporazumu. Morat ćemo uzeti u obzir činjenicu da će izvjestan obujam kompetencija s nacionalne razine biti prenijet na razinu Euroazijske ekonomske komisije. Mogu reći da nama kao pregovaračima takav razvoj situacije nije olakšao posao, ali ja tu ne vidim nikakve nepremostive prepreke i uvjeren sam (u svakom slučaju, računam na to) da će i moji partneri iz pregovaračke delegacije Europske unije imati isti takav pristup.

Autor je veleposlanik Ru­ske Fe­de­ra­ci­je u Europ­skoj uni­ji.