Viktor Coj: besmrtna sovjetska rock legenda

Viktor Coj ostaje izuzetno popularan i u današnjoj Rusiji i pojavljuje se svugdje, od uličnih postera do radija i televizije. Ruski internet pretraživači danas su promijenili svoje logotipe u njegovu čast. Izvor: ITAR-TASS.

Viktor Coj ostaje izuzetno popularan i u današnjoj Rusiji i pojavljuje se svugdje, od uličnih postera do radija i televizije. Ruski internet pretraživači danas su promijenili svoje logotipe u njegovu čast. Izvor: ITAR-TASS.

Kako je pjevao, tako je i živio. Viktor Coj bi 21. lipnja napunio 50 godina. Već je stasao naraštaj rođen poslije njegove smrti, a popularnost vođe grupe „Kino“ ne opada.

Njegove pjesme pjevaju čak i „Buranovske babuške“. Kako je učenik tehničke škole i ložač, koji je u slobodno vrijeme nastupao po malim klubovima, postao osoba epohe?

Mogao je biti slikar

U početku ništa nije nagovještavalo da će jednog dana postati slavan. Istina, i majka i otac, inače inženjer, odmah su primijetili da njihov jedinac ima talenta za crtanje.

„Bili smo uvjereni da će postati slikar“, kaže Robert Maksimovič. „Uvijek je crtao. Čak i kada se počeo baviti glazbom, nastavio je slikati.“

Roditelji se nisu protivili kada je Viktor poslije osmog razreda upisao slikarsku školu „Serov“. Doduše, godinu dana kasnije je izbačen, jer nije dolazio na predavanja – čitavo vrijeme provodio je na probama grupe „Paviljon br. 6“, koju je osnovao zajedno s prijateljem Maksimom Paškovom. Kasnije je završio večernju školu i zaposlio se u tvornici. Budući ljubimac mnogih milijuna poklonika na preši za štancanje izrađivao je sitne dijelove za brave.

Upisao je i Srednju gradsku tehničku školu br. 61, smjer drvoreza, ali ni tu mu učenje nije išlo od ruke. Na kraju su mu, zbog lošeg uspjeha, dali potvrdu umjesto diplome. Pa ipak, njegova nadarenost bila je toliko očigledna da su ga rasporedili u prestižan atelje za restauraciju Dvorca Ekaterine Velike u gradu Puškinu. I tko zna kuda bi ga odveo taj životni put da mu Valentina Vasiljevna, njegova majka, nije dozvolila da sam bira čime će se  baviti u životu. Kasnije je govorila da je to najvažnija odluka u njenom životu.

„Bilo mi je oko osamnaest godina kada sam sve ostavio i počeo svirati gitaru i pisati pjesme“, prisjećao se Coj.

Tada su u modi bili nastupi za prijatelje i poznanike po malim dvosobnim i trosobnim stanovima. Plaćalo se od 15 do 50 rubalja, što nije bila loša cijena. Coj je, na primjer, dobivao 15 rubalja. Priča se da je krenuo na jedan od tih „koncerata“ i dok je u električnom vlaku svirao gitaru i pjevao, primijetio ga je Boris Grebenščikov i ponudio mu pomoć i podršku.


Siromašni, ali sretni!

Zatim je uslijedilo snimanje albuma „45“, poslije toga koncert grupe „Kino“ (Coj je jednostavno okupio svoje prijatelje i tako je nastala grupa, a ime je dobila slučajno) s glazbenicima „Akvarijuma“ i prvi nastupi u Moskvi. Tada se formirao i njegov imidž „posljednjeg heroja“ – uvijek u crnom, nezavisan i plemenit, ali to nije bila poza, to je bila životna norma! Ta 1982. godina bila je nezaboravna. Kod svog prijatelja na rođendanu Coj se upoznao s Marijanom Radovanskom. Ona je bila pisac i prevoditelj. Devetnaestogodišnji Viktor (Marijana je bila tri godine starija od njega) toliko je revoltirao djevojku svojom samouvjerenošću, da mu je ona „u znak protesta“ ružem za usne na licu napisala svoj broj telefona.

„Bili smo siromašni kao crkveni miševi“, prisjećala se Marijana. „Iznajmili smo sobu u stanu za više obitelji i živjeli doslovno od danas do sutra. Ni vjenčanje nismo mogli obilježiti kako dolikuje. Umjesto vjenčanice obukla sam bijeli kratki sako i svijetlu prugastu suknju.“

Vjenčali su se 1985. godine, a u kolovozu im se rodio sin Aleksandar. Četiri godine kasnije Coj je napustio Marijanu i otišao s Natalijom Razlogovom. Nju je sreo na snimanju filma Sergeja Solovjova „Asa“. Čak je i ženu upoznao s njom, i tim povodom priredio domjenak u restoranu. Ipak, s Marijanom je ostao u prijateljskim odnosima. Nisu našli za shodno ni razvesti se. Jednom je Coj rekao svojoj bivšoj ženi: „Mi imamo sina i zato ćemo i dalje biti obitelj. A kada prođe ovaj život, daj da se dogovorimo, neka nas pokopaju jedno pored drugog, kao članove obitelji.“ Tako je i bilo. Marijana je također umrla mlada, od raka, u velikim mukama i sahranjena je pored Viktorovog groba na Bogoslovskom groblju. Kažu da se prije smrti pomirila s glazbenicima grupe „Kino“, s kojima se sve vrijeme sudila oko autorskih prava...

 

Glavni cenzor

Ali u ono vrijeme, 80-ih godina, od života su još uvijek očekivali sve najbolje. Grupa „Kino“ bila je na vrhuncu popularnosti, punila je stadione i dobivala prve nagrade. Počela su gostovanja po Rusiji, stizali su nebrojeni pozivi iz inozemstva. Uspjeh su učvrstile Viktorove uloge u filmovima „Asa“ i „Rock“, a naročito u kultnom filmu „Igla“, gdje „gazda Kamčatke“ igra borca protiv narkomafije. Istina, Coj se s ironijom sjećao nekih svojih uloga. Na primjer, govorio je da njegova epizoda u „Asi“ podsjeća na umjetni zub. Poklonicima je, pak, bilo dovoljno da se njihov idol samo pojavi u filmu. Čime je on tako osvajao publiku?

„Suština je u tome smatraju li ljudi da si pošten“, govorio je. „Ja sam se uvijek trudio sačuvati unutrašnju slobodu i da moja savjest bude moj glavni kritičar i cenzor. Svi su očekivali promjene, a za mene je promjena bilo svako oslobađanje svijesti od bilo kakvih dogmi i stereotipa malog, ravnodušnog čovjeka, sitne duše kojoj je stalno bitno što će reći oni gore. Ja sam očekivao promjene u svijesti.“

„Našim mladim naraštajima Viktor Coj važniji je od mnogih političkih lidera, iscjelitelja i pisaca“, uvjeren je glazbeni kritičar Artemij Trojicki. „To je zato što on nikada nije lagao, niti bio licemjer. On je uvijek bio dosljedan sebi. Njemu se moglo vjerovati. Od svih naših legendarnih rokera Coj je jedini kod koga nije moguće povući granicu između imidža i realnosti. Kako je pjevao, tako je i živio.“

Poginuo je u 28. godini, na samom vrhuncu života i karijere. U 12 sati i 38 minuta, na 35-om kilometru ceste Sloka–Talsi njegov „Moskvič 2141“ udario je u „Ikarus“ brzinom od 130 kilometara na sat. Vještačenje je pokazalo da je Viktor zaspao za upravljačem. Jedni kažu da ga je ubila neprekidna koncertna groznica, jer je u posljednjoj godini života grupa imala skoro 70 koncerata mjesečno. Drugi, među kojima je i njegov otac, kažu da je za sve kriv ribolov. Roditelji su voljeli pecati, pa su tu svoju strast prenijeli i na sina. On se tada vraćao s noćnog „bdijenja“ na letonskom jezeru, a na sjedištu zgužvanog „Moskviča“ nađeno je nekoliko riba.

„Najgore je biti meta na strelištu gdje loše ciljaju“, pjevao je Coj. Njegovo ime bilo je sinonim za apsolutnu nepodmitljivost, a poslije njegove smrti postalo je ne samo meta „loših strijelaca“, nego i sitniš za izravnavanje računa. Prava na hitove „Hoćemo promjene!“ i „Odavdje nastavljamo mi“ kupili su bankari i pivski magnat, a vodeća politička stranka je uoči izbora stavila svoj logotip na slike legendarnog pjevača i izlijepila ih na sve strane. Sudeći po pjesmama Viktora Coja, teško da bi on svoje pjesme stavio na raspolaganje biznismenima, a i politika mu je bila potpuno strana.

Fanovi Viktora Coja se okupljaju u podzemnom prolazu u Ekaterinburgu, koji je grupa lokalnih umjetnika izabrala kao mjesto obilježavanja rođendana ovog glazbenika. Izvor: Ria „Novosti“.

 

Eto, i za 21. lipanj, kada se obilježava sjećanje na Viktora Coja, u njegovom rodnom gradu neće uspjeti otkriti njegov spomenik, ni ulicu nazvati njegovim imenom, ni na zidu naslikati njegov lik. Za takve projekte nije se našlo novca u potrebno vrijeme i u potrebnoj količini. Premda je Georgij Poltavčenko izjavio da je on poklonik Viktorovog stvaralaštva i da je Coj „pravi peterburški stvaralac i čovjek u pravom smislu te riječi“, ipak, po riječima glazbenika Sergeja Jelgazina, „ništa nije ostalo za jubilej Viktora Coja, jer su činovnici spiskali sav novac“.

Ali zato će se stotine ljudi raznih naraštaja okupiti i kod čuvene „Kamčatke“, i na Bogoslovskom groblju, i kod „Cojevog zida“. Doći će se pokloniti svome „posljednjem heroju“.

Ovaj tekst je adaptirana verzija originalnog članka iz „Argumenata i fakata”.