Selo milijunaša

„Pitate za Pestovo? Da, tamo se voze samo hummeri i mercedesi! Tamo i psi imaju specijalne VIP-kućice s dvije prostorije, malim hodnikom i PVC prozorima – svojim očima sam vidio!“

U dućanu ispred pulta u ruskom provincijskom gradiću posjetitelji prepričavaju ovakve legende o susjednom naselju, Pestovu. Istina, one ne izazivaju nikakav socijalni protest, čak ni kod samog pripovjedača. Možda zato što im je zaključak uvijek isti: „Ali zato se ti ljudi ubijaju od posla! Prave svoje barake od jutra do mraka. Kad oni stignu spavati i jesti - sam Bog zna.“

Te barake su ustvari najobičniji kontejneri za boravak radnika na gradilištu, mogu se vidjeti posvuda, u svakom gradu, u Rusiji i inozemstvu. I skoro sve su napravljene ovdje, u Pestovu.

 
Kuzinov prodor

Biznismen Oleg Kuzin još je s dvadeset godina osjetio gdje se krije zlatna žila, uzeo je čekić, čavle, daske, i počeo ručno graditi barake. I te dvije riječi: „graditi barake“ od toga doba ovdje su postale sinonim za riječ „uspjeh“. „Graditi barake“ znači puno raditi i mnogo zarađivati ili drugim riječima: „uzeti sve što život pruža“. I dan-danas Kuzin pravi i prodaje barake, samo što su razmjeri i granice plasmana neusporedivo veći. Danas je on pravi dolarski milijunaš, magnat i vlasnik vlastitog carstva – grupe kompanija „OVK“.

Večer je. Već oko osam sati u provinciji obično utihne vreva, a ovdje se još radi punom parom. Pogoni vrve od radnika, čistač mete tvornički krug, a Kuzin i ne pomišlja da ostavi posao i ode kući. „U sovjetsko vrijeme u Pestovu su bila dva poduzeća od vitalnog značaja za grad: drvni kombinat i tvornica“, počinje Kuzin priču od Kulina-bana. „Drvni kombinat proizvodio je rezanu građu, a tvornica metalne barake za radnike, ustvari kontejnere. To je bila moćna proizvodnja, izvozilo se u Alžir, Gvineju-Bisao, Mongoliju, Irak, na Kubu. Onda je došla perestrojka. Krupna poduzeća bila su uzdrmana i brzo počela propadati.“

„Ja sam i sam radio u drvnom kombinatu, najprije u pogonu za sortiranje građe, a zatim sam bio vozač“, nastavlja Kuzin. „Ali, 1992. godine plaće su počele kasniti po tri-četiri mjeseca, a na televiziji su propagirali mali biznis, preprodavači su odlazili u Moskvu i Peterburg po robu, otvarali su se prvi privatni dućani... I ja sam se udružio s prijateljem i otvorio prvi dućan prehrambenih proizvoda. A onda drugi, treći... Počeo je kapati i prvi novac. Ali taj posao je imao svoje granice, nisi se mogao širiti, naselje je bilo malo, kupovna moć ljudi niska, asortiman oskudan. U što je čovjek mogao uložiti novac? Odgovor se nametnuo sam po sebi. Drvni kombinat i tvornica već su bili na izdisaju, ali moskovski preprodavači i dobavljači su po navici i dalje dolazili u Pestovo.“  

„Tražili su barake po nižim cijenama od onih koje su mogla ponuditi državna poduzeća, i zbog toga su odlazili praznih ruku“, prisjeća se osnivač lokalnog biznisa. „Ja sam tada kupio mali komad zemlje, unajmio dva pomoćnika i počeo graditi barake. Pojednostavili smo tehnologiju, tako da su naše barake bile jeftinije. Vlastoručno smo napravili tridesetak baraka, a onda sam shvatio – posao je cvjetao, zaposlio sam radnike i počeo se baviti nabavom, prometom... Godine 1993. ni najveći optimist nije mogao predvidjeti da će se u propaloj državi nešto početi graditi, najprije pomalo, a zatim punom parom i da će jeftine drvene radničke barake postati prijeka potreba.“

„Nitko nije očekivao da će nastati takva pomama“, priča Kuzin. „Roba je išla kao halva. Poslije mene još jedan moj poznanik počeo je praviti barake, za njim i drugi, pa treći... Čak i neki radnici, koji su u početku radili kod mene, počeli su raditi samostalno. Devedesete godine nisu bile baš zgodan period za ruski biznis, ali pestovski biznismeni su nekim čudom uspijevali isplivati, čak su i od samih problema stvarali nove mogućnosti.“

„Pestovo se nalazi na pola puta između dvije metropole, 470 kilometara od Moskve i 480 kilometara od Sankt Peterburga“, priča nam Oleg Sterhov, još jedan pestovski bogataš, rukovoditelj firme „Pestovoeksportles“. „Krajem devedesetih uspjeli smo prodrijeti na gradilišta u Moskvi i Moskovskoj oblasti. Početkom 2000-ih probudio se Peterburg i naši su kamioni krenuli na sjevero-zapad. Nekoliko desetaka stanovnika Pestova postali su predstavnici tvrtke u obje prijestolnice. A sredinom 2000-ih smo jedan za drugim pootvarali svoje stranice na internetu, poslije čega su nas preplavili kupci iz cijele zemlje. To je bio jedinstven slučaj da se čitav grad u suštini bavi istim biznisom, tj. izrađuje isti proizvod. Čudno je da u takvoj situaciji nije izbio rat zbog konkurencije.“

„Ma ne, kakva konkurencija!“, odlučno tvrdi Kuzin. „Posla ima za sve. Uostalom, jedan čovjek i ne može sam osvojiti to tržište. Štoviše, kad je kod mene zatišje, a kod drugog gužva, on zove u pomoć. I ja priskačem u pomoć, naravno. Isto tako i kada je obrnuto. Pa svi smo mi ovdje odrasli, svi se poznajemo od malih nogu.“

„Oni jedan drugom ne smetaju i to se lako može objasniti“, priča Jurij Jegorov, načelnik međuopćinskog Pestovskog odjela MUP-a Ruske Federacije. „Kad bi se prodaja realizirala samo u Pestovu, onda bi nastala konkurencija. Ovako, oni nemaju što dijeliti, zemlja je ogromna. Svi imaju stranice na internetu, jedan plasira robu u Čitu, drugi u Samaru, treći u Ukrajinu, a neki i u Španjolsku. Štoviše, oni se ujedinjuju kako ne bi propuštali narudžbe. Sada pestovskih baraka ima i u tundri i u tajgi i na moru, a i na naftnim platformama. Tako su Pestovljani postepeno zauzeli teritorij cijele države, sve do krajnjeg Sjevera.“

Miris novca 

Kada je novac počeo pljuštati, tada se i život u gradu počeo mijenjati naočigled svih. I kako vrijeme prolazi, jaz između Pestova i susjednih naselja postaje sve dublji. Prema nekim pokazateljima životnog standarda, selo je već prestiglo i samu Moskvu – ni manje ni više. Na primjer, ovdje je skoro dvostruko veći broj automobila po glavi stanovnika: u prijestolnici na pet stanovnika dođu dva automobila, a u Pestovu na četiri stanovnika – tri automobila, i to luksuzna. Broj biznismena je još jedan pokazatelj po kojemu naselje konkurira najkrupnijim gradovima u zemlji. Prema podacima ekonomskog odjela administracije Pestovskog okruga, u selu od 16000 stanovnika registrirano je 938 poduzetnika.

„Kod nas u Pestovu ima oko pedeset dolarskih milijunaša“, pouzdano tvrdi Oleg Sterhov. „Naši rubaljski milijunaši su obični građevinci, terenski radnici. Samo jednu sezonu grade barake, kupaonice, ljetnikovce i eto ga – već voze automobil od milijun rubalja. Variocu na blok-kontejnerima dnevnica je dvije-tri tisuće rubalja. Vozač za jednu turu do Moskve zaradi tri-četiri tisuće.“

 

Savjest kao investicija

Prvi privatni poduzetnik Pestova je Oleg Sterhov. Njegova tvrtka osnovana je 3. prosinca 1990. godine. Danas, 22 godine kasnije, polovina peterburških istovarišta prodaje njegov građevinski materijal. U Španjolskoj, u Andaluziji, u gradiću Ubeda, postoji naselje s 27 montažnih jednokatnica koje je sagradio Sterhov. On zna doslovno sve o pestovskom biznisu.

„Znate što, nema kod nas korupcije“, priča Sterhov. „Ne morate mi vjerovati, ali kod nas zakoni stvarno funkcioniraju. A zašto? Pa zato što ljudi rade! A kad ljudi rade, onda i zakoni funkcioniraju. Od koga uzeti mito? Od koga iznuditi novac? Pa svi smo tu svoji. Ako si ukrao, za sat vremena će saznati čitav grad. Jedan predsjednik suda pokušao je uvesti običaj uzimanja mita od biznismena i morao je napustiti grad. U početku, kad su ljudi u Pestovu pokretali svoj biznis, država nije marila za selo. A poslije je već prošla baba s kolačima, jer je lokalna buržoazija već ojačala. Danas je glavna briga pestovskih poduzetnika da se mjesto ne širi. U protivnom bi nestale sve prednosti malog grada, a zapravo velikog sela. Pestovski biznismeni skoro svu zaradu ulažu u posao. I pomalo u putovanja. – Nekad se trudimo da makar na par tjedana pobjegnemo na odmor s obitelji“, smije se Oleg.  „Bili smo u Egiptu, na Baliju, Tajlandu. Sad se spremamo u Vijetnam. Iako, iskreno rečeno, ne sviđa mi se tamo. Ni njihova hrana mi se ne sviđa. I jedva čekam da se vratim kući. Doduše, Europu bih posjetio. Ili, recimo, Bajkal ili Solovecke otoke. A najviše bih volio ostati kod kuće, isključiti telefone i lijepo se naspavati...“

Ovaj tekst je adaptirana verzija originalnog članka iz „Ruskog reportera“.