Čemu se smije današnja Rusija

Dmitrij Medvjedev sa sudionicima emisije Comedy Club. Izvor: ITAR-TASS.

Dmitrij Medvjedev sa sudionicima emisije Comedy Club. Izvor: ITAR-TASS.

Suvremeni ruski humor, za razliku od zapadnog, potječe iz kolektiva „Kluba veselih i snalažljivih“, popularnog KVN-a.

Stand up komedija je individualno iskustvo moralnog obnaživanja pred javnošću, na kojem je izgrađen velik dio zapadnog humora. Ali ruski humor, za razliku od zapadnog, potječe iz kolektiva, konkretno: iz ekipnih nastupa „Kluba veselih i snalažljivih“, popularnog KVN-a.

 

Fenomen KVN-a

Televizijski format KVN-a („Kluba veselih i snalažljivih“) čini ekipa od desetak ljudi koji zbijaju šale na sceni, igrajući istovremeno svoje uloge. Šale smišljaju zajedno, tehnikom „mozganja“ (brainstorming). Taj format nastao je u SSSR-u na samom početku razvoja televizije, krajem 50-ih prošlog stoljeća, kada je imao ogromnu popularnost. 

KVN: Grupa „Uralski peljmeni“ u skeču „Medvjedi“. Izvor: ITAR-TASS.

Pokret KVN proširio se po cijeloj zemlji, a pod utjecajem emisije organizirane su i KVN igre po školama, sveučilištima i poduzećima. Kvalifikacije za KVN održavale su se na sveučilištima diljem cijele zemlje,a na televiziju su dospijevale samo najbolje ekipe. U općoj stagnaciji, za vrijeme Brežnjeva, emisija je obustavljena, ali manji klubovi i dalje su postojali. Nakon obnavljanja starog formata, za vrijemePerestrojke, humor je ponovno procvjetao. Ukratko, „klubovi veselih i snalažljivih“ postali su u Rusiji rasadište mladih komičara. Međutim, to je rasadište odnedavno počelo gubiti na važnosti i polako se potiskuje u drugi plan. „Većini ljudi lakše je o bilo čemu govoriti, nego reći nešto o sebi", komentirao je probe ruskog stand upa Nikolaj Kulikov, moskovski stand up komičar. „U sovjetsko vrijeme, a zatim i90-ih godina, gledali smo ljude iz KVN-a kako izlaze na scenu, ali ne pričaju o sebi. Izađu s papirićem i kažu: ‘Tetka Sonja je to i to’, ili ‘Rusi su to i to’, ali oni sami nisu bili na udaru.“

 

Doba novog humora

Prvo desetljeće 21. stoljeća obilježila je neviđena institucionalizacija humora. Ruska televizija najprije kupuje prava na američke humoristične serije, a zatim proizvodi svoje. Godine 2005. na kanalu TNT prikazuje se Comedy Club, pokreće se radiostanica „Humor FM“, 2006. pojavljuje se humoristična emisija „Naša Raša“ (Naša Russia - prema engleskom izgovoru),  2007. godine internetski pjevač Pjotr Nalič svojim parodijskim spotom „Guitar“ osvaja internet, a KVN napokon postaje općerusko rasadište kadrova za televiziju, opskrbljujući ju scenaristima, urednicima emisija, voditeljima i zvijezdama. 

 

To je prirodno: nastupila je stabilnost i proširila se sfera zabave, a s njom i sfera humora. U prvom desetljeću ovog stoljeća smanjio se broj vidljivih problema u ruskom društvu, a razloga za radost bilo je više nego u prethodnom. Ti prodori humora u prvom desetljeću 21. stoljeća bili su simptom socijalnih promjena i odraz tendencija koje karakteriziraju suvremeni ruski život.

 

Politika nije bila vrlo smiješna

Devedesetih godina humor je bio maksimalno politiziran, kao da se sve smiješno u zemlji događalo isključivo u politici. Vodeću ulogu imala je emisija „Lutke“, koja se emitirala od 1994. godine na kanalu NTV.

Emisija je predstavljala osvrt na popularna književna djela, povijesne događaje i ličnosti uz pomoć lutaka od lateksa, s likovima ruskih političara. Svaka scena prikazivala je dnevne političke događaje i sukobe. Rejting emisije rastao je do 22%, a po novinama se nije više pričalo samo o stvarnim političarima, nego i o njihovim televizijskim lutkama-dvojnicima. Tada su formirani i kanoni imitiranja: Jeljcin razvlači riječi i učestalo koristi poštapalice, a Žirinovski priča brzo i oštro. Međutim, 1999. godine u političkom humoru primjećuje se velika promjena.

 

Politika je bila bezlična

Umjesto živopisnog i nespretnog Jeljcina, došao je čovjek koji praktički nije imao nikakvih posebnih osobina. U govoru, izgledu i manirama Vladimira Putina ništa nije bilo upadljivo ni prepoznatljivo. Maksim Galkin, popularni TV voditelj i imitator, reći će: „Jeljcinov odlazak ražalostio je mnoge autore“, ali naposljetku, on se sam proslavio upravo zauzevši upražnjeno mjesto. U jesen 1999. godine sa staklenim pogledom izlazi na scenu, primjetno se zaprepastivši, nespretno savija vrat te bezizražajno, ali žustro izgovara jedine riječi koje su asocirale na Putina: „Dobro... khm... večer“, i istog trenutka postaje zvijezda.

I drugi imitatori naglašavaju proračunatu suzdržanost karakterističnu za Putina. U očima komičara Putin polako postaje sve samouvjereniji i brutalniji. Činilo se da je pronađena karakteristična manira novog predsjednika, ali učinak je bio kratkog vijeka. Moda imitiranja Putina na televiziji brzo je prošla. Emisija „Lutke“ prestala se emitirati 2002. godine nakon smjene rukovodstva kanala NTV, koji je postao vlasništvo državnog poduzeća „Gazprom“. Stvar ovdje nije bila samo u cenzuri, niti u samocenzuri.

„Prvih godina našeg stoljeća politika je svima dosadila“, kaže Maksim Kanonenko, tvorac nekadašnje internet stranice Vladimirvladimirovich.ru, na kojoj on na šaljiv način opisuje svakodnevicu Vladimira Putina. „Društvo je postalo potrošačko, kad se već otvorila mogućnost za to. Osim toga, početkom 2000-ih unutarnja politika povukla se iz javnosti, otišli su sa scene politički klauni i galamdžije devedesetih, a umjesto njih došli su sivi ljudi u sivim odijelima. A da bi čovjek zbijao šale na račun te zakulisne politike, morao se dobro u nju razumjeti“, prisjeća se Kanonenko.

U Kanonenkovoj interpretaciji „Vladimir Vladimirovi虓 nije ispao strog političar, nego promatrač kojeg povremeno razapinju opozicijski političari ili strani lideri. Različiti događaji u zemlji sve češće objašnjavaju se kvarom nekog androidskog zastupnika, a uz to, svi junaci jedni drugima govore „brateee“.

Semjon Slepakov, scenarist i producent emisije „Naša Raša“. Izvor: ITAR-TASS.

U osnovi, od Kanonenkove internet stranice počinje razdoblje drugačijeg političkog humora. Taj humor nije više dnevnopolitički, nego sada više nalikuje na običan život prosječnog čovjeka. Politika se potpuno pretvorila u privatnu stvar običnih ljudi. U sferi masovnog humora od cijele politike ostao je samo političar, a i on je običan čovjek, kao i publika koja mu se smije; i on ima iste slabosti kao i oni, iste radosti, iste brige...

„Mi tada nismo zbijali šale na političke teme, iako su svi mogli govoriti što god su htjeli“, prisjeća se Semjon Slepakov, scenarist i producent emisije „Naša Raša“, najpopularnije humoristične skeč emisije u Rusiji. „Ali nama to ništa nije bilo zanimljivo, zanimale su nas druge stvari, koje su gledatelju bile mnogo važnije.“

Sredinom 2000-ih u sferi masovnog humora politika je napokon ustupila mjesto privatnom životu.

 

Petogodišnjica fekalnog humora

Prodorom tematike vezane za svakodnevicu, humor postaje jeftin i spušta se na razinu vulgarnosti: od šala vezanih za genitalije komičari prelaze na šale vezane za fekalije. Iz kulturne perspektive to je bila degradacija, a iz perspektive društvenog života - napredak, jer su legalizirane brojne teme ranije zabranjene. 

Zahvaljujući takvoj drskosti i narušavanju ranijih tabua ruski TV show Comedy Club, koji po razini humora podsjeća na RTL Samstag Nacht, postaje najuspješniji TV-projekt desetljeća. Desetljeća koje je obilježeno potpunim srozavanjem stila masovnog javnog humora i „moralnim rasterećenjem“ gledatelja.

Ruskom gledatelju je, međutim, brzo dosadilo obilje nepristojnih sadržaja i već početkom 2011. godine Comedy Club se mijenja, nestaju razuzdane šale, a emisiju počinje voditi najljubazniji čovjek u ekipi - Garik Martirosjan. „‘Toaletne’šale su pokazatelj stabilnosti u društvu. U Americi i Europi ljudi već desetljećima žive po istim shemama, i njima, naprotiv, upravo nedostaje ono što oni nazivaju ‘trashom’. Zbog toga je u njihovim komedijama humor grub do krajnjih granica“, objašnjava Slepakov.

 

Šale na račun bogatih

Pa ipak, Comedy Club nije stekao popularnost samo fekalnim humorom. Emisija se razlikovala od zastarjelih show emisija devedesetih po tome što u malenoj dvorani nije sjedila anonimna gomila, nego brojne poznate javne ličnosti, na čiji račun su se na sceni zbijale šale, i to prilično masne i podrugljive. Malograđanski smijeh postao je sredstvo za stjecanje bogatstva i glamurozne slave, za „uključivanje“ malograđanina u normalan život. Umjesto „novog bogatstva“ 90-ih došla je samoironija 2000-ih.

„Ruski Humor 2000-ih“, smatra Garik Martirosjan, „zasnovan je na istim principima kao i humor devedesetih, samo ima jedno malo ‘ali’: devedesetih godina ti principi i trendovi imali su naznake uzvika: ‘Hura! Postali smo bogatiji! Hura! Pojavio se seks! Hura! Pojavila se reklama! Hura! Ljetujemo po cijelom svijetu!’ “

Ti principi očuvali su se i u humoru 2000-ih, ali su se emocije izmijenile. Euforiju je zamijenio kritički pristup: „Bogatstvo brojnih građana poprimilo je nakaradne dimenzije. Reklama nas ubija u pojam, show emisije se ponavljaju i kopiraju jedna drugu. Počeli smo ljetovati po cijelom svijetu, a kada mi ljetujemo, cijeli svijet se muči“, objašnjava Martirosjan. Tako je glamur vrlo brzo zamijenjen javnim samobičevanjem, skidanjem zvjezdanih odora i pretvaranjem u živog čovjeka.

 

Glazbeni internet pazar

Istovremeno s raskrinkavanjem bogatstva i širenjem interneta, humoristički prostor na mreži zauzimaju novi komičari. Glazbene zvijezde 2000-ih došle su s interneta pa se može reći da su upravo ti ljudi predstavnici suvremenog ruskog humora.

Prva takva zvijezda postao je Pjotr Nalič s klipom „Guitar“ 2007. godine. Muškarac prostačkog izgleda sjedi u razvaljenoj „Ladi“ i na nakaradnom engleskom jeziku pjeva: „jump to my jaguar“ („uskoči u moj ‘jaguar’“). Nalič nastupa u žanru poetsko-glazbene parodije, a taj žanr je isto toliko star i složen, koliko i lirska pjesma. Glazbene šale komponirali su još Bach i Mozart. Nalič parodira način života seoskog „machoa“ i glazbenu strukturu napolitanske romanse, tj. ismijava i diletante, i one koji se razumiju u glazbu. 

U neko drugo vrijeme brojne Naličeve melodije mogle bi se tretirati kao najobičnije pjesme, ali on odlično osjeća duh vremena: kad popularni glazbenici ne mogu ponuditi slušatelju ništa istinski novo, onda humor postaje to „novo“ i daje ukus onome što je zaista staro. Samo dvije godine kasnije, taj isti Nalič, za kojeg donedavno nitko nije čuo, predstavlja Rusiju na Euroviziji.

 

Integracija kroz humor

S porastom životnog standarda 2000-ih, počinje i migracija u velike ruske gradove. Prosječna zarada u njima toliko je odskočila od prosječne zarade stanovništva Kavkaza i Srednje Azije da je migracija postala masovna, što se automatski odrazilo i na humor. U jesen 2006. godine na ekranima se pojavljuje TV show „Naša Raša“ (Naša Russia) po licenci britanske kompanije „Little Britain“. Glavni junaci i idoli emisije postaju likovi Ravšan i Džamšut.

Njih dvojica su gastarbajteri koji beskrajno renoviraju skupe stanove imućnih Rusa. To je samoironična aluzija na masovno renoviranje sovjetskih stanova, koje je zahvatilo Rusiju početkom devedesetih i traje do današnjeg dana.

Scene u epizodama oblikuju se uvijek po istom principu: dva nespretna radnika loše se orijentiraju u ruskom okruženju, slabo znaju jezik i ne mogu shvatiti što im na ruskom govori njihov nadređeni. Poklopac starog klavira koriste kao trpezarijski stol, kad ih se zamoli da oliče sobu, oni oliče i plazma televizor. Kulturni kanon pomalo grubog ruskog nadređenog, rukovoditelja građevinskih radova, sukobljava se s kulturnim kanonom dvojice doseljenika iz Centralne Azije. Budući da su ti kanoni potpuno suprotni, situacija ispada vrlo smiješna.

Ravšan i Džamšut iznenada postaju popularni, ne samo među Rusima, nego i među istim onim gastarbajterima koje prikazuju jer zajednica gastarbajtera u Rusiji i dan danas nema svoga glasnogovornika. Tako „Naša Raša“ praktički postaje jedina javna sfera u kojoj nacionalne manjine dobivaju svoj glas, pa makar on bio i komičan.

Taj smijeh kao da je zbližio Ruse s onima koji su tiho i neprimjetno radili na njihovim građevinama. „Naša Raša“ postaje temeljni izvor predstava o životu gastarbajtera, budući da su Ravšan i Džamšut apsolutno pozitivni, simpatični pa čak i dirljivi likovi. 

U tom smislu, šale na račun gastarbajtera, u kojima su oni prikazani prije svega kao pozitivni likovi, mogu predstavljati prvi korak u njihovom izlaženju iz „zone slabe vidljivosti“ i uključivanju u suvremene tokove ruskog društva. Treba imati u vidu da će kroz desetak godina odrasti generacija djece tih noćnih čuvara i građevinskih radnika, djece koja su išla u ruske škole dok su im očevi zarađivali za kruh, a među tom djecom će se također naći svojstveni komičari, kao i među emigrantima u Njemačkoj.

 

Ruski stand up

Ali i popularnost emisije „Naša Raša“ već opada, a umjesto nje nastupa vrijeme individualnih komičara. 

„Glavni problem je u tome što su nas u Rusiji uvijek navikavali na kolektivan rad“, kaže Kulikov. „Dolaziš u KVN, imaš 14-15 godina, i tvoj kolektiv već te počinje oblikovati, govoriti ti koje šale su prihvatljive, a koje nisu. Ti ne možeš provjeriti svoje šale, jer ti tvoji kolege govore: ‘Mi poznajemo ovu dvoranu, poznajemo publiku, vjeruj, to neće proći’.“

Kulikov pripada novoj generaciji komičara. On nastupa samostalno po klubovima. Zbija šale na vlastiti račun, priča o svojim složenim odnosima s ocem, o tome kako je za Novu godinu zajedno s djevojkom preživljavao njen napad astme. Gledatelji se smiju. 

„Masa onoga što ja pričam u stand upu je rezultat neke moje gluposti. Samo ja ne čekam da mi netko ukaže na nju, ja sam kažem: ‘Ha-ha, gledajte, napravio sam glupost!’ - i tako zarađujem novac.“ 

Pozicija Kulikova temelji se na iskrenosti. Ruski stand up koji se pojavljuje posljednjih godina nije kopija zapadnog stand upa, nego sasvim nova pojava. To nije toliko žanr, koliko je način stvaranja humora koji je svima jasan, ali ne potječe od institucije, nego od jednog čovjeka. Pojava takve autorske pozicije, koja se posljednjih godina primjećuje u Rusiji, veoma je pozitivan trend u svim sferama, ne samo u humoru. Samo što se u humoru više primjećuje.

Ovaj tekst je adaptirana verzija originalnog članka iz „Ruskog reportera“.