Eduard Streljcov, sovjetski Pele u gulagu

Bio je legenda još za života, jedan od prvih sportskih buntovnika. Prošao je dug put od državnog tima SSSR-a do prisilnog rada u Sibiru. Na sebe je navukao toliki bijes da ga čak ni ogromna popularnost nije uspjela spasiti od gulaga.

Udarac petom i nogometno čarobnjaštvo omogućili su mu da preživi sedam godina u sibirskom gulagu. Gol koji je dao Semak, vezni igrač Zenita iz Sankt Peterburga (koji je omogućio pobjedu od 3:2 nad Portom u prvoj utakmici kvalifikacijskog dvoboja Lige prvaka) još uvijek je u Rusiji poznat kao „udarac Streljcova“. Naziv ovog virtuoznog udarca jedan je od najljepših spomenika jednom od najvećih ruskih nogometaša svih vremena, uz Lava Jašina i Nikolaja Starostina.

Talent Eduarda Streljcova velikim je dijelom ostao neiskorišten, djelomično zbog sukoba s Kremljom, djelomično zbog raskalašenog životnog stila punom žena, votke i divljih zabava. Bio je George Best prije Georgea Besta, ne baš najbolji uzor za proletarijat. Streljcov je bio mlada zvijezda nogometnog neba. Rođen 1937., sa samo sedamnaest godina dobio je nadimak „torpedo iz Moskve“. Već 1956., predvodio je SSSR do zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Melbournu, iako nije igrao u samom finalu protiv Jugoslavije.

Njegov san da ukrsti koplja s uzlazećom zvijezdom, Peleom, na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. nije se ostvario: sovjetska vlast nije htjela trpjeti njegovu drskost i odbijanje da pristupi moskovskom Dinamu, klubu KGB-a, i vojnom klubu CSKA. Ovo buntovništvo i navodno silovanje jedne djevojke tijekom zabave u Kremlju odveli su ga u sibirske zatvore.

Da stvar bude još gora, mladi Eduard je prije toga navodno odbio oženiti se kćerkom Ekaterine Furceve, utjecajnog partijskog činovnika i jedine žene članice Politbiroa. Na sebe je navukao toliki bijes da ga čak ni ogromna popularnost nije uspjela spasiti od gulaga. Tijekom istrage, policija ga je navodno natjerala da potpiše izjavu o krivici uz jamstvo da će, ako to uradi, biti vraćen u državni tim SSSR-a, koji se spremao za Svjetsko prvenstvo. To je bila zamka.

Osuđen je na dvanaest godina. Odslužio je sedam, uz težak prisilni rad i dosta nogometa. Opstao je opčinjavajući stroge zatvorske činovnike svojom magijom.

Na Svjetskom prvenstvu, koje je u Švedskoj počelo bez njega, domaćin je rano eliminirao SSSR i tako se osvetio za ponižavajući poraz od 6:0 koji je pretrpio od SSSR-a dvije godine ranije, kada je za reprezentaciju igrao i Streljcov.

Nakon noćne more gulaga, Streljcov se vratio u Moskvu i počeo igrati za Torpedo. Međutim, njegov talent polako je kopnio pod naletima bola, podsjetnika na sibirsku hladnoću.

Osvojio je prvenstvo SSSR-a 1965., godinu dana kasnije igrao je u Kupu prvaka protiv Intera. Postigao je 24 gola u 38 utakmica. Sve do smrti 1990. progonile su ga zatvorske uspomene. Umro je u 53. godini od raka grla, vjerojatno prouzrokovanog lošim radnim uvjetima. Njegov stari tim posvetio mu je stadion, koji i danas nosi njegovo ime.

Na tom stadionu je 22. svibnja 2012., pod rukovodstvom Nizozemca Dicka Advocaata, trenirala Sbornaja (nogometna reprezentacija Rusije), koja se sada sprema za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini.