„Crni kvadrat” u vremenu i prostoru

Za sve i ni za koga

U prosincu 1915. godine u Petrogradu (kako je nakon početka rusko-njemačkog rata nazvan Peterburg) otvorena je „Posljednja futuristička izložba slika 0,10”. Posjetioci izložbe su tada imali priliku da vide cijelu seriju radova Kazimira Maljeviča, stvorenih u duhu suprematizma, umjetničkog pravca koji je i utemeljio.

Najveće oduševljenje slikarevih pristalica i maksimalno negodovanje javnosti izazvala je slika „Crni četvorougao”, koja je, ne slučajno, bila izložena u takozvanom „krasnom uglu”, u kojem se po pravoslavnom običaju nalazi kućna ikona.

Iako je tadašnja izložba prikazana u prosincu, stogodišnjica Maljevičeve slike se ne obilježava u zimu, nego u ljeto, jer je Aleksandra Šatskih, ruska povjesničarka umjetnosti i stručnjakinja za Maljevičevo stvaralaštvo, utvrdila je da je slika nastala 21. lipnja 1915. godine.

Fotogalerija: Deset najskupljih slika ruskih umjetnika

U početku je kult „Crnog kvadrata” (slika je u međuvremenu promijenila ime) i suprematizma vladao samo u uskom krugu Maljevičevih pristalica i učenika (u Europi je imao svega nekoliko pristalica). Ako se uzme u obzir da se u nekoliko zemalja (Rusija, Francuska, Nizozemska, Njemačka) gotovo istovremeno pojavio val zanimanja za apstraktnu umjetnost i da je zatim ovo zanimanje gotovo istovremeno splasnulo, nije teško objasniti zašto je ličnost Kazimira Maljeviča dosta dugo bila na periferiji zanimanja svjetske umjetničke javnosti. Stjecanju svjetske slave nije doprinijelo ni to što je od 30-ih godina 20. stoljeća javno izlaganje ove slike, koja se nalazila u sovjetskim muzejima, bilo zabranjeno. Sjećanje na avangardu bilo je brižljivo uklonjeno iz javnog života Sovjetskog Saveza, a vodilo se posebno računa o tome da ovaj pokret ne bude „izvezen” izvan „željezne zavjese”.

Oduševljenje poslije šoka

Kazimir Maljevič je stekao svjetsku slavu tek posmrtno. Ovaj proces je počeo poslije Drugog svjetskog rata, kada je došlo do novog procvata apstraktnog slikarstva u Europi i Americi. Još prije rata nekoliko Maljevičevih suprematskih radova nalazilo se u njujorškom Muzeju suvremene umetnosti, a neki su bili u vlasništvu privatnih kolekcionara u Europi. Međutim, zanimanje  za nasljeđe ovog umjetnika kulminiralo je nakon što je 1957. godine amsterdamski muzej Stedelijk konačno nabavio dugo željenu i u svijetu slabo poznatu kolekciju koja se tridesetak godina nalazila u Njemačkoj kod ljudi čije se vlasništvo nad njom smatra spornim.

Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma Otac ruskog anarhizma knez Petr Kropotkin (1842.-1921.) maštao je o svijetu bez nasilja i državne vlasti.

Ovu zbirku slika Maljevič je 1927. godine donio u Berlin na individualnu izložbu, zatim je iz nepoznatih razloga morao hitno da se vrati u Rusiju i brigu o eksponatima je povjerio njemačkom arhitektu Hugu Häringu. Slikar se više nije vratio po svoja djela, a ovaj umjetnički arhiv je kasnije sakriven od nacista, preživio je rat i na kraju se našao u nizozemskom muzeju. Masovno prikazivanje radova i njihovo objavljivanje u albumima izazvalo je nevjerojatan odjek, ali je pritom ogroman dio Maljevičevog nasljeđa ostao nedostupan javnosti na Zapadu sve do perestrojke u Sovjetskom Savezu.

Peterburška povjesničarka umjetnosti i stručnjakinja za rusku avangardu Irina Karasik smatra da „u svjetskoj povijesti umjetnosti nema, vjerojatno, tako slavne slike kao što je Maljevičev ’Crni kvadrat’. Nema djela koje je pokrenulo stvaranje toliko drugih djela.” Ovaj utjecaj je veoma raznolik, a ponekad i neočekivan. Ma kako čudno zvučalo, u Rusiji je slabiji nego na Zapadu.

Kvadrat za sva vremena

„Crni kvadrat”, koji je Maljevič opisao kao „živo carsko novorođenče”, nije trebao na ljude utjecati toliko formom, koliko smislom. Smisao koji spada među najvažnije je sljedeći: „Pretvorio sam se u nultu formu i dostigao sam nulu u stvaralaštvu”. Drugim riječima, „Crni kvadrat” je magično sredstvo koje nam omogućava da se oslobodimo „bolesti” stare umjetnosti. Upravo na taj način su ovo djelo doživjeli mnogi umjetnici koji uopće nisu namjeravali izravno slijediti estetiku Kazimira Maljeviča. Dok u slučaju američkih minimalista iz 50-ih i 60-ih, kao što su Carl Andre i Donald Judd, možemo reći da su mnogo toga preuzeli od stilistike suprematizma, u radovima predstavnika francuskog akcionizma Yvesa Kleina ili Amerikanca Marka Rothka nema gotovo ničeg što bi podsjećalo na Maljevičevu geometriju. Pa ipak, oba ova slikara (i ne samo oni) govorili su o ruskom apstraktnom umjetniku kao o značajnom uzoru.

Fotogalerija: Četrnaest slika proljeća u Rusiji

Njemački reformator u sferi umjetnosti Joseph Beuys je u jednom od svojih manifesta napisao: „Sve je umjetnost”, i u tome se, bez sumnje, oslanja na Maljeviča. A deklarativno odbacivanje „dekorativnog viška”, karakteristično za suprematizam, može se promatrati kao uvod u konceptualizam. „Crnom kvadratu” su, doduše indirektno, očigledno srodna i djela američkog umjetničkog pokreta s kraja 20. stoljeća pod nazivom Neo-geo (neogeometrijski konceptualizam, eng. Neo-Geo). A što se tiče sfera stvaralaštva kao što su dizajn i arhitektura, u njima se utjecaj „ikone avangarde” može pratiti kroz deseteljeća i može se smatrati gotovo potpunim. Uzmimo kao primjer zvijezdu arhitekture Zahu Hadidi, koja je više puta priznala da je ljubitelj Maljevičevog stvaralaštva. Nije slučajno što se na njenoj izložbi, otvorenoj 27. lipnja u Ermitažu, kao epigraf pojavljuje jedna od verzija „Kvadrata”.