PZO sistem Šilka više od pola stoljeća brani rusko nebo

TASS
Pod protuzračnom obranom danas se najčešće podrazumijevaju lovci presretači, kao i radarski i raketni sistemi, a mnogo rjeđe oklopna vozila s topovskim cijevima. Međutim, protuzračni sistem Šilka je najbliži pratilac kopnenih jedinica i više od pet desetljeća je u arsenalu sovjetske i ruske motorizirane pješadije i tenkovskih bataljona. Tijekom ovog razdoblja Šilka je imala zapaženo sudjelovanje u brojnim ratnim sukobima.

Među ruskim vojnicima kruži šala kako su pripadnici protuzračne obrane propali piloti koji ne mogu podnijeti da netko drugi leti. Ipak, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata ni takva motivacija nije bila dovoljna da pripadnici jedinica protuzračne obrane u potpunosti sačuvaju svoj zračni prostor. 

Protuavionsko naoružanje iz pedesetih godina nije bilo dovoljno precizno za učinkovito djelovanje protiv brzih letjelica. Zato su objekti na tlu branjeni rafalnom paljbom da bi se na taj način otjerali neprijateljski avioni. 

SSSR je isto istovremeno razvijao dva sistema – 23-milimetarski četvorocjevni model i 37-milimetarsko dvocjevno oruđe. Imena Šilka i Enisej dana su im po sibirskim rijekama.

U međuvremenu, zahvaljujući njemačkoj tehnologiji zaplijenjenoj 1945., i SAD i SSSR su užurbano razvijali prve protuavionske rakete. Napravljene da pogađaju ciljeve na srednjim i velikim visinama, one nisu mogle uspješno djelovati po neprijateljskim avionima koji su letjeli na visinama do 300 metara. Zato je bilo potrebno stvoriti nov mobilni artiljerijski sistem sposoban za otvaranje vatre u pokretu. 

Američka vojska je još uvijek koristila M42A1 Daster, protuzračni sistem obrane opremljen s dva 40-milimetarska topa za čiju je izradu poslužila već postojeća tenkovska konstrukcija. Osim toga, u tijeku je bio razvoj 20-milimetarskog sistema M163 Vulkan koji se mogao postaviti na oklopno vozilo. 

SSSR je isto istovremeno razvijao dva sistema – 23-milimetarski četvorocjevni model i 37-milimetarsko dvocjevno oruđe. Imena Šilka i Enisej dana su im po sibirskim rijekama. 

U ovom nadmetanju pobijedio je model ZRK-23-4 Šilka, iako je na njemu još uvijek trebalo ispraviti neke nedostatke. Razlog za ovu odluku je to što je kod Eniseja bila predviđena upotreba municije kalibra rijetkog u sovjetskoj vojsci, a ukupna masa oruđa i prateće opreme od 28 tona značila je da se mora upotrijebiti tenkovska konstrukcija. Još jedan važan čimbenik koji je doprinio da se Šilka uvede u eksploataciju bila je preciznost u borbi protiv niskoletećih i bliskih ciljeva. 

Sistem ZRK-23-4 uveden je u eksploataciju 1962., pet godina prije američkog Vulkana i predstavljao je pravu revoluciju u oblasti PZO. Anatolij Djakov, umirovljeni pukovnik sovjetske vojske, u svojim memoarima je napisao: „Današnji oficiri ovakve autonomne sisteme uzimaju zdravo za gotovo, ali ti sistemi su šezdesetih godina predstavljali vrhunac inženjerske dovitljivosti”. 

Šilka ima brzinu rafalne paljbe od 4 000 projektila u minuti, može pogoditi metu u zraku koja leti brzinom od 450 metara u sekundi, a domet joj je 2 500 metara kada djeluje pod uglom, odnosno 2 000 metara vertikalno. 

Može se nišaniti vizualno ili pomoću radara koji automatski prati mete i podatke šalje u računar gdje se generiraju koordinate za otvaranje vatre. Kada je vozilo u pokretu, ugao nagiba topovske cijevi isto se automatski naštimava. 

Radar je dobro zaštićen od interferencije, ali ima mali domet od samo 10-20 kilometara, ovisno o vremenskim uvjetima.

Ova mana otkrivena je tijekom arapsko-izraelskih ratova vođenih šezdesetih godina i 1973. Iako su slabije obučene sirijske posade više voljele koristiti vizualni nišan, Šilka je zaslužna za obaranje 16 od ukupno 117 aviona koje je sirijska PZO pogodila tijekom 1973. i 1974. 

Iako je već 1990. Šilka bila zastarjelo oruđe, i dalje je predstavljala opasnost za avione zapadne koalicije u prvom Zaljevskom ratu, tako što je prisiljavala pilote da iz predostrožnosti lete nisko i u tim uvjetima čine greške. 

Međutim, ovaj PZO sistem je imao zapažene rezultate i kada nisu u pitanju ciljevi u zraku. Pokretljivost oruđa i intenzitet paljbe njegovih topova koristile su brojne gerilske jedinice širom svijeta.

Šilka je korištena i 1975. u Angoli, kada je nekolicina kubanskih vojnika uspjela zaustaviti napredovanje združenih snaga Oslobodilačkog pokreta enklave Kabinda i regularne vojske Zaira. Budući da su minirali put, otvorili su vatru s prethodno pripremljenih pozicija i gotovo zbrisali čitav neprijateljski konvoj. 

Sovjetske jedinice u Afganistanu koristile su ovaj PZO sistem da bi se suprotstavile napadima iz zasjede. Za razliku od tenkova i samohodnih artiljerijskih oruđa, topovske cijevi Šilke mogu se uspraviti vertikalno, što je bilo pogodno za gađanje mudžahedina smještenih na vrhovima litica. Tako je nastala posebna, „afganistanska“ verzija ZSU-23-4 s koje je uklonjena radarska oprema da bi se povećao prostor za smještanje municije i dostigla brzina paljbe od 4 000 projektila u minutu. Šilka je i u Čečeniji pokazala svoju razornu snagu. Nekadašnji zapovjednik Sjevernokavkaskog vojnog okruga, general Vladimir Potapov, zabilježio je njenu visoku efikasnost u borbi protiv neprijateljskih utvrđenih položaja i vatrenih gnijezda. 

„Izvanredno se pokazala u uličnim borbama. Kada se naiđe na snažan otpor neprijatelja, taktika njenog korištenja sastojala se u tome da vozilo izađe iz zaklona, ispali nekoliko dugih rafala i brzo se povuče nazad“, napisao je Potapov u izvještaju o rezultatima vojnih akcija. 

Vremenom su uočene izvjesne slabosti, na primjer ograničen efektivni domet prilikom djelovanja po ciljevima u zraku, nedovoljna snaga municije i mane radarskih sistema. Sve je to ispravljeno u tri navrata tijekom proteklih 50 godina. Danas se Šilka još uvijek koristi u 39 zemalja. 

Osim toga, rješenja primijenjena na ovom sistemu korištena su tijekom osamdesetih godina prilikom razvoja PZO sistema Tunguska, preteče današnjeg Pancira-S1 opremljenog raketama kratkog i srednjeg dometa zemlja-zrak.