Godišnjica tragedije i neprekidnih laži

Prije godinu dana, 17. srpnja 2014., dogodila se jedna od najtežih tragedija velikog i još uvijek nezavršenog europskog rata. U Donjeckoj oblasti Ukrajine, blizu grada Torez, srušio se avion na liniji Amsterdam – Kuala Lumpur. U avionu je bilo 298 ljudi. Svi su poginuli. 

Javno mnijenje u zapadnim zemljama i Ukrajini od samog početka je uvjereno da su krivci tragedije ili „proruski pobunjenici”, tj. dobrovoljci Donbasa, ili neposredno Rusija. Nije isključeno da će službena istraga potvrditi tu verziju, ali to zasada ne znamo.

Dok sudska istraga nije završena mora se polaziti od fragmentarnih, često politički i emocionalno obojenih izjava predstavnika različitih strana koje su zainteresirane za istragu. Premijer Malezije Nadžib Razak je izjavio da se istraga približava trenutku kada će biti navedeni krivci, ali ih sam nije naveo. Postoji preliminarna verzija izvještaja, koja je razaslana stručnjacima raznih zemalja na razmatranje. Ta verzija je poznata javnosti zasada samo iz informacija koje su procurile, a koje je objavila televizijska kompanija CNN pozivajući se na neimenovane izvore. I u toj reportaži se optužuju „pobunjenici”, iako dokument nije prezentiran u cjelini.

Rušenje malezijskog Boeinga: Godinu dana poslije

U pitanju koje je s moralnog i političkog gledišta najvažnije, svjetsko javno mnijenje je tijekom protekle godine bilo prisiljeno zadovoljiti se službenim, ali ne uvijek argumentiranim izjavama vlada različitih država koje imaju svoje ciljeve u ukrajinskom ratu. Drugi vrlo važan izvor saznanja su „neimenovani izvori”, ali oni su često lažni ili se radi o djelimično preuređenom materijalu iz društvenih mreža ili mišljenja stručnjaka koji izvode zaključke na temelju informacija dostupnih javnosti. 

U svim ratovima sve strane u konfliktu lažu. U ukrajinskom konfliktu lažu i njegovi neposredni sudionici, tj. ukrajinska vlast i dobrovoljci Donbasa, i utjecajne grupe podrške, tj. zapadne zemlje s jedne i Rusija s druge strane. Međutim, još nikada se nije dogodilo da inače slobodno i kritički raspoloženo zapadno javno mnijenje baš toliko izgubi kritičnost u ocjeni onoga što se događa. 

Tome se čudimo čak i mi, u Rusiji, koju (ponekad s pravom) kritiziraju zbog nedostatka slobode govora. Točno je da kod nas službeni TV kanali redovno objavljuju službene i antiukrajinske verzije, ali postoje i masovna opozicijska izdanja, i ona objavljuju informacije koje imaju za cilj prikazati zapadno i ukrajinsko gledište. Mi bar možemo usporediti jedno i drugo. 

Razina kritičnosti zapadnog javnog mnijenja je čimbenik koji može zaustaviti rat, a može izazvati i nastavak krvoprolića. Zdravi smisao upućuje na to da bi nakon tragedije 17. srpnja prošle godine svjetska zajednica morala učiniti sve kako bi zaustavila pokolj bar dok traje istraga. Umjesto toga, Zapad je jednodušno optužio dobrovoljce Donbasa i Rusiju, pozivajući se na podatke s američkih izviđačkih satelita (koji uopće nisu objavljeni) i na informacije iz društvenih mreža. 

Laži u društvenim mrežama izgledaju vjerodostojnije od službenih laži. Tako je zapadni svijet, još prije nego što su dobiveni rezultati istrage, zaključio da su krivi Rusija i dobrovoljci Donbasa. Ukrajinske trupe su tako dobile moralnu podršku i s novom snagom su krenule u borbena djelovanja protiv svojih pobunjenih građana. 

Prema podacima UN-a, u ratu u Donbasu već je poginulo najmanje 6 000 ljudi, a među njima vrlo mnogo civila. Ukrajinske bombe su padale i blizu onih mjesta na kojima je vršena istraga. To nisu glasine iz društvenih mreža. Ja i sam redovno odlazim u Donbas, i u to vrijeme sam bio u tim krajevima. Zaoštravanje oružanog sukoba poslije tragedije mogu potvrditi i predstavnici OESS-a i mnoge zapadne kolege. 

Pad malezijskog zrakoplova MH17: Što obični Rusi misle?

Što u ovom trenutku točno znamo? Znamo da je rat u Ukrajini prerastao u novu fazu počevši od 26. svibnja 2014. godine, tj. otkako je Petar Porošenko izabran za predsjednika (a on je, uzgred, u svojoj predsjedničkoj kampanji obećao da će brzo donijeti mir). Tada je ukrajinska vojska počela primjenjivati zrakoplovstvo protiv svojih vlastitih gradova. Najprije su napadi iz zraka izvršeni na milijunski grad Donjeck. Tamo su ginuli civili. Zatim na Lugansk, gdje su od raketa na centralnom trgu isto poginuli civili, a ukrajinske vlasti su otvoreno lagale da su žrtve poginule od ruku proruskih pobunjenika, koji su tobože pogodili klima-uređaj na zgradi regionalne administracije. Ukrajinska artiljerija je gotovo sravnila sa zemljom predgrađa Slavjanska. Bio sam tamo nedavno, iz mnogih kuća ni poslije godinu dana nije uklonjen šut, iako se taj teritorij tretira kao „oslobođena” Ukrajina. 

Rat iz zraka je 17. srpnja već bio u punom jeku. Donbaski dobrovoljci su došli u posjed (vjerojatno uz izvjesnu pomoć Rusije) djelotvornog protuzračnog oružja, tako da su protivnici Kijeva počeli obarati ukrajinske jurišne avione, i čak su uništili ukrajinski vojni transportni avion na visini od 6 500 metara. 

Lako je pretpostaviti da su proruske snage mogle oboriti Boeing, budući da nisu imali dovoljno sredstava za promatranje, ili dovoljno vojne stručnosti, pa su od putničkog aviona pomislili da je vojno-transportni. Ovo utoliko prije što je Igor Strelkov, jedan od tadašnjih lidera proruskih snaga, stigao izjaviti kako je toga dana oboren ukrajinski vojni avion na području Toreza. 

Boeing su teoretski mogli oboriti i ukrajinski vojnici, koji su se tih dana pribojavali da će proruski pobunjenici Donbasa odnekud dobiti avijaciju (koju ipak nisu dobili niotkuda). Ukrajinska strana isto laže svaki dan. Lagala je, na primjer, kada je tvrdila da 17. srpnja prošle godine na nebu iznad Ukrajine nije bilo ukrajinskih vojnih aviona. 

Više o situaciji u Ukrajini

Možda će službena istraga s manjom ili većom preciznošću odrediti odakle i iz kakvog oružja su ispaljeni ti kobni projektili. Međutim, u to vrijeme nije postojala vezana linija fronta i bilo je mnogo mjesta gdje su se mogli nalaziti i jedni i drugi, tj. i ukrajinske trupe i proruski dobrovoljci. 

Bilo kako bilo, glavni uzrok tragedije je rat u Ukrajini. Ako postoji želja da se dođe do istine i da se ne dopusti novi val krvoprolića, potaknut žaljenjem zbog pogibije putnika malezijskog aviona, onda vrlo veliku važnost ima stav zapadnog javnog mnijenja. Istina je u tome da ljudski život ima neprocjenjivu vrijednost. Ubojstvo civila u Donjecku ili Gorlovci isto tako je nedopustivo kao i ubojstvo putnika u malezijskom Boeingu. 

Vitalij Lejbin, ruski novinar, glavni urednik časopisa Ruski reporter