Postojbina sovjetskih vodenih divova

RIA Novosti
Ogromne sovjetske podmornice – najveća podvodna plovila na svijetu – napravljene su u doba Hladnog rata na brodogradilištu Sevmaš u Severodvinsku. Put do njihove izgradnje bio je težak i trnovit, a severodvinsko brodogradilište i danas sudjeluje u obnovi i modernizaciji ruske nuklearne flote, i između ostalog proizvodi podmornice tipa Borej i Jasen.

Sovjetska obala Barentsovog mora je sve do 30-ih godina 20. stoljeća bila samo ledena pustinja. Teški klimatski uvjeti, slaba naseljenost i nedostatak puteva učinili su ovu oblast nepovoljnom za naseljavanje. Tek uoči Prvog svjetskog rata sovjetska vlast je, suočena s mogućnošću potpune blokade Baltičkog i Crnog mora, preko kojih su vodile veze između Rusije i Europe, počela razmišljati o izgradnji lučke infrastrukture na Koljskom poluotoku. Grad Murmansk je bio prva ruska luka na obali Sjevernog ledenog oceana. Međutim, u vojnom pogledu ovaj teritorij je još dugo ostao neosvojen.

Tek uoči Prvog svjetskog rata sovjetska vlast je, suočena s mogućnošću potpune blokade Baltičkog i Crnog mora, preko kojih su vodile veze između Rusije i Europe, počela razmišljati o izgradnji lučke infrastrukture na Koljskom poluotoku.

Sve se promijenilo uoči Drugog svjetskog rata. Iskustvo iz ranijeg globalnog konflikta pokazalo je Rusiji u čemu je bila njena slabost. Usprkos ogromnom teritoriju ona je bila ranjiva u pogledu pomorske blokade. Njemačka mornarica je lako blokirala Baltičko i Crno more, nakon čega je veza između Sovjetskog Saveza i njegovih zapadnih saveznika bila svedena na dalekoistočni koridor, koji je bio slabo logistički pripremljen, i na pomorski put preko sjevernog Atlantskog oceana, koji je zapravo bio nezaštićen pred napadima jata njemačkih podmornica. Opstanak zemlje je ovisio o njenoj vojnoj moći, a sovjetska vojska je dio isporuka od životne važnosti dobivala iz inozemstva. Sama logika opasnosti od izbijanja konflikta potaknula je Rusiju da se utvrdi na negostoljubivim obalama Barentsovog mora.

Sovjetsko rukovodstvo je 1936. godine donijela sudbonosnu odluku o izgradnji brodogradilišta za proizvodnju i popravak velikih brodova na obali Bijelog mora. Na lokalitetu nisu postojali nikakvi uvjeti za organizaciju tako ogromnog poduhvata. Nije bilo dovoljno osnovati samo brodogradilište. Oko njega je trebalo podići čitav grad, i to za samo nekoliko godina. Već do 1939. u sjevernoj tajgi je niklo veliko naselje, danas poznato kao grad Severodvinsk. Konstrukcije za izgradnju brodova podizane su u rekordnim rokovima. Već tri godine nakon osnivanja tvornice počela je izgradnja prvog teškog bojnog broda. Smatralo se da će ove oklopne tvrđave uspješno zaštititi sovjetski Arktik od neprijatelja. Međutim, nisu bili dobro procijenjeni ni kapaciteti proizvodnje, ni brzina razvoja događaja. Brodovi nisu završeni do 1941., a za vrijeme rata nije bilo ni vremena ni resursa da se brodogradnja privede kraju.  

Tada je rukovodstvo donijelo jedinu moguću odluku. Severodvinsko brodogradilište je 1941. počelo proizvodnju malih vojnih brodova i podmornica. Oni su bili relativno jeftini, a pritom učinkoviti u borbi protiv njemačkih podmornica koje su potopile na desetine savezničkih konvoja s vojnom opremom namijenjenom Sovjetskom Savezu. Mali protupodmornički brodovi, podmornice manjih razmjera, laki razarači i krstarice bili su temelj proizvodnje Severodvinskog brodogradilšta. Tijekom rata na brodogradilištu je izgrađeno preko 30 plovila.

Sjeverno brodogradilište je procvat doživjelo u postratnom periodu. Geografski položaj sjevernih mora, koji je dugo bio prepreka za naseljavanje priobalnih teritorija, u ovom slučaju je odigrao pozitivnu ulogu. Hladni rat između SSSR-a i Zapada učinio je da čitav sjeverni dio Atlantskog oceana postane potencijalno polje ogromne bitke.

Izvor: RIA Novosti
 

Odluku o potpunoj reorganizaciji proizvodnje u brodogradilištu Sevmaš (Sjeverno poduzeće za strojogradnju) donio je osobno Josif Visarionovič Staljin. Tijekom dva desetljeća, od 1950. do 1970. godine, Sevmaš je pod rukovodstvom vrsnog sovjetskog inženjera Evgenija Pavloviča Egorova postao najveće svjetsko poduzeće za izgradnju nuklearnih plovila. U američkoj mornarici se 1955. godine pojavila prva podmornica na nuklearni pogon. Na sovjetski odgovor se nije dugo čekalo. Samo 3 godine kasnije s doka Sevmaša je porinuta prva nuklearna podvodna krstarica Lenjinski komsomol. Ona je rodonačelnik ruske nuklearne podvodne flote. Od 60-ih godina 20. stoljeća podmornice su počele nositi raketno nuklearno oružje. Smatralo se da podmornica, skrivena pod debelim slojem leda i gotovo nedodirljiva za neprijatelja, može izvršiti nuklearni napad iz bilo koje točke Sjevernog ledenog oceana.

U Sevmašu je 70-ih godina 20. stoljeća pokrenut projekt do tada neviđenih razmjera. U dokovima brodogradilišta je u tajnosti počela proizvodnja potpuno novih podmornica. Istisnina im je bila gotovo 50 000 tona. Dužina novih krstarica je bila zapanjujuća – preko 170 metara. Dobile su prijeteće ime Ajkula. To je najveća konstrukcija koja je ikada plovila dubinama svjetskog oceana.

Nakon raspada SSSR-a Sevmaš je ostao jedino brodogradilište u Rusiji koje je u stanju ostvariti pun ciklus izgradnje nuklearne podmornice. Nakon što je preživio teškoće 90-ih godina 20. stoljeća, Sevmaš sudjeluje u obnovi ruske nuklearne podvodne flote, proizvodi podmornice tipa Borej i Jasen i modernizira tešku raketnu krstaricu na nuklearni pogon Admiral Nahimov. Intenzivno se razvija i međunarodna suradnja. Recimo, za ratnu mornaricu Indije moderniziran je nosač aviona Vikramaditja i izgrađeno je nekoliko dizel podmornica.

Tijekom nepunih 80 godina svog postojanja Sevmaš je izgradio gotovo 170 podmornica svih klasa i tako dao neprocjenjiv doprinos stvaranju vojnog štita Rusije.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće