Izgubljena Osetija

Priča o elektronskoj karti Sjeverne Osetije koja se isprepletala sa sudbinama kamenih kula iz 12. stoljeća, zapisivanjem povijesti iz uspomena kavkaskih staraca i oživljavanjem umirućih sela.

Sjeverna Osetija. Izvor: Anton Agarkov / strana.ru.

„Vidite, tamo je drevna tvrđava – boja joj se gotovo stopila s planinom. Tamo je grobnica, a pored nje još jedna. A tamo su kule…“. Alina Akojev nas je dovela u selo Dzivgis u Kurtatinskoj klisuri u Republici Sjeverna Osetija-Alanija na Kavkazu, kako bi nam pokazala „objekte“ i bit svog rada. Pratimo pogledima Alinino „tamo“, zadivljeni ljepotom mjesta: stanovniku srednjoruskih ravnica ne pruža se često prilika vidjeti građevine iz 13. stoljeća, uklopljene u sliku veličanstvenog planinskog krajolika. Alina nastavlja (više za sebe, nego za nas): „Potrebno je doći ovdje još jednom, sve detalje fotografirati, premjeriti, opisati...“

Alina Akojev nije turistički vodič sa zbirkom pseudopovijesnih priča. Ona rukovodi projektom tužnog imena: „Izgubljena Osetija“. Povoda za tugu ima i previše: stanje većine povijesnih spomenika ove kavkaske republike graniči se s katastrofalnim. „Fotografirati, premjeriti, opisati“ – to je samo početak. Sakupljene materijale potrebno je postaviti na stranicu projekta, privući pažnju društva, naći načine da se ovi spomenici očuvaju…  

U „prošlom životu“ Alina Akojev je bila redatelj dokumentarnih filmova. Ali, jednog dana joj je privukla pažnju karta politologa i istraživača Sjeverne i Južne Osetije, Artura Cucijeva. Na njoj su bila označena sva naselja Sjeverne Osetije.

Sjeverna Osetija. Dargavs, čuveni „Grad mrtvih“. Izvor: Anton Agarkov.

„Bila sam zapanjena brojem ruševina, napuštenih sela. I tada smo zamislili da napravimo takvu kartu na kojoj bi svatko mogao vidjeti kakvo je to bilo selo, tko je tamo živio, kako se ono zvalo. Čak sam i ja sama postala radoznala…“

Tako se u njenom životu pojavila karta Izgubljena Osetija. Sve svoje slobodno vrijeme (ili bolje rečeno „sve svoje vrijeme“) Alina je posvetila ovom projektu.

„Ideja interaktivne karte nastala je odavno, ali karta je postala funkcionalna tek prije godinu dana. To je bilo djelo našeg tehničkog direktora Vadima Djakonova, koordinatora volontera Anzora Makijeva i moje malenkosti“, objašnjava Alina.

Baveći se prenošenjem objekata na interaktivnu kartu, Alina je primijetila da pored živih i napuštenih sela postoji i treća kategorija: naselja na granici izumiranja. I odjednom, projekt je izašao izvan okvira kompjuterskog modela: u igru su ušle sudbine živih ljudi.

„Shvatili smo da postoje takva mjesta gdje život jedva tinja. Postoje sela u kojima je ostalo deset, osam, a negdje samo dvoje stanovnika. U takvim mjestima potrebno je uskrsnuti život, ne smije se dopustiti da umru i prijeđu u kategoriju mrtvih, napuštenih. Za to čak nisu uvijek potrebna novčana ulaganja, već je često potrebno jednostavno privući pažnju i ispoljiti brigu za njih…

Sjeverna Osetija. Tvrđava u stjeni u selu Dzivgis. Izvor: Anton Agarkov.

Alina je s istomišljenicima krenula na putovanje po Osetiji kako bi bolje shvatila situaciju i skicirala plan aktivnosti. Ispostavilo se da je vrlo često moguće poboljšati položaj sudjelovanjem lokalnog stanovništva. Na primjer, u jednom selu živi nekoliko starih, a u susjednom, na dohvat ruke, žive mladi. Njih nema puno, možda oko petoro. Međutim, oni su potpuno u stanju preuzeti „pokroviteljstvo“ nad starima iz njima najbližeg naselja.

Na taj način se projekt interaktivne karte pretvorio u realnu, živu, „socijalnu mrežu“ volontera.

„Nastao je projekt na temelju samoorganizacije – čim saznamo za neki problem, svi ga zajedno rješavamo. Sada se priključuju mladi ljudi, spremni preuzeti na sebe obvezu da izvršavaju manje poslove. Izumiranje planinskih sela se ponegdje može izbjeći otvaranjem svega dva radna mjesta.

Kako očuvati male narode na ruskom Sjeveru?
Autohtoni narodi na Sjeveru, Dalekom Istoku Rusije i u Sibiru predstavljaju male etnose koji broje od nekoliko stotina do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Ti narodi su od najstarijih vremena živjeli u surovim prirodnim uvjetima, ne mijenjajući način života. Danas im je, međutim, sve teže održati harmoniju s prirodom.

Projekt, koji postoji isključivo zahvaljujući požrtvovanim volonterima, kroz neko vrijeme ponovno se transformirao, proširio. Na interaktivnoj karti su se pored sela pojavili i novi „slojevi“: spomenici kulture, arhitekture, arheologije…

„U jednom trenutu smo pomislili: kad se već bavimo napuštenim selima, mogli bismo ujedno opisati i spomenike kulture. U gotovo svakom selu postoji jedna ili dvije kule, staro groblje, crkva. Potražimo podatke u literaturi ili lokalnim povijesnim materijalima, a tamo bude samo par šturih redova u stilu „u tom i tom selu postoji ta i ta crkva ili šest kula“. Pa ja i bez priručnika vidim da ih ima šest! Ali kome one pripadaju, tko je ovdje živio? Ispostavilo se da se mnogi podaci još uvijek mogu rekonstruirati prema obiteljskim predanjima, iz folklora, legendi, prema pričama mještana. Sada se upravo time bavimo. Naravno, teško da ćemo za sve objekte uspjeti naći informacije, ali ako požurimo većinu ćemo pronaći.

Volonteri koji se bave praćenjem stanja shvatili su da nije dovoljno dati samo uopćeni opis. Očuvanost varira od objekta do objekta.

Danas je u interaktivnu kartu uneseno 537 spomenika kulture i 229 napuštenih sela. Broj mrtvih naselja se najvjerojatnije neće mnogo uvećati u bliskoj budućnosti, ali sa spomenicima je situacija drugačija: planiramo opisati i unijeti na kartu oko 1 500 objekata. Oni najstariji datiraju iz 12. stoljeća. Međutim, najviše građevina potiče iz 13. i ranog 14. stoljeća - građene su prije epohe tatarsko-mongolske najezde i prije potpunog razaranja Alanije od strane vojske Timura (Tamerlana). Poslije njegovog krvavog pohoda Osetija je ostala bez ljudi, pa nije bilo nikoga tko bi nešto gradio.

Ruševine drevnih građevina, od kojih mnoge liče na gomilu kamenja, predstavljaju povijesno sjećanje cijelog naroda. Poslije svega što smo vidjeli na putovanju po planinaskim selima, poziv na stranici „Spasimo našu povijest!“ čak i za nas, novinare u prolazu, prestaje biti apstraktna parola.

Očuvanje spomenika Sjeverne Osetije nije isto kao u drugim dijelovima Rusije. Alina objašnjava zašto: izgleda da veći dio osetinskih spomenika nikome ne pripada i njima nitko ne upravlja. Čak ni tzv. „obiteljske kule“ nisu u vlasništvu dotične obitelji. Volonteri „Izgubljene Osetije“ počeli su se baviti i ovim pitanjem.

Sjeverna Osetija. Fiagdonska klisura: kula Kurta i Taga. Izvor: Anton Agarkov.

„Nama su se već obratile tri obitelji i mi ćemo im pomoći dobiti nadležnost nad 'obiteljskim kulama', a time i odgovornost za njihovo stanje. Ustvari, „obitelj“ s kojom je jedna kula vezana nije jedna kuća, nego se obično radi o velikoj rodbinskoj mreži koja često ima i po 300-500 članova. Ako bi svatko dao bar po 500 rubalja (12 eura), skupilo bi se dovoljno novca da se spomenik održi u normalnom stanju. Pritom će oni znati da su odgovorni za spomenik pred sobom i pred svojom djecom. Mislim da će takvih obitelji biti sve više.“

U rujnu, nakon ljetnog rada na terenu, Alina planira u kartu unijeti 80% objekata i njihovih opisa, a tada će se uključiti još jedan servis projekta: mobilna aplikacija 'Elektronski vodič po Osetiji'. Svaki turist koji dođe u Osetiju sa smartphonom ili satelitskim navigatorom moći će skinuti kartu s Interneta i dobiti sve potrebne informacije o svakoj točki puta koji planira prijeći.

Izumiranje planinskih sela se ponegdje može izbjeći otvaranjem svega dva radna mjesta.

Uz pomoć ove aplikacije bit će moguće sastavljanje turističkih maršuta i organiziranje ekskurzija. Tada će, smatra Alina, doći vrijeme kada će se razmišljati i o stvaranju fonda za održavanje i restauraciju spomenika.

„Naš projekt je odlična osnova za uspostavljanje organiziranog turizma, budući da Osetija uopće nema vlastitu turističku mrežu“, kaže Alina.

„Naučili smo da ne gubimo iz vida rusku poslovicu da 'jedan čovjek na polju nije vojnik'. Uvjerena sam da država ne može biti odgovorna za spomenike kulture, ona može samo subvencionirati njihovo održavanje. Svaki čovjek treba shvatiti da je očuvanje spomenika, očuvanje povijesti, stvar koja ovisi o svakom od nas. I tek kada to shvatimo, tada će sve biti u redu“, kaže s osmijehom Alina.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće