Je li stranim trenerima lako u Rusiji?

Ta stara rasprava između slavenofila i zapadnjaka nastavlja se i danas. Jedan od najuspješnijih primjera suradnje sa stranim trenerom svakako je ruska džudo reprezentacija. Pod vodstvom Talijana Ezia Gambe ruski sportaši osvojili su rekordni broj medalja na Olimpijskim igrama u Londonu. 

Odgovor na pitanje „U čemu je tajna njegovog uspjeha?“ ne služi na čast ruskom sportu. Njegovi uspjesi zapravo su rezultat samostalnosti. Ne šalje olimpijce na Univerzijadu po nalogu nekog odozgora, ne dopušta da se u posao njegove ekipe miješaju činovnici iz federacije ili ljudi sa strane. 

Dalekog od toga da si to mogu dopustiti svi treneri. Ovisnost o federaciji postaje iznenađenje za strane stručnjake koji dolaze raditi u Rusiju. Netko poput Guusa Hiddinka ili Dicka Advocaata pristaje na takvo stanje stvari te uživa u svojim astronomskim honorarima, a netko poput Fotiosa Katsikarisa ne izdrži vanjski pritisak pa bježi iz Rusije. Naime, grčki trener muške košarkaške reprezentacije sa svojim štićenicima nije odigrao ni jednu jedinu utakmicu. Ubrzo se tako dobro upoznao s političkom „kuhinjom“ federacije da je radije raskinuo ugovor. Mlagi Grk je otišao, objasnivši svoje razloge u otvorenom pismu u medijima. Podlost, podmetanje nogu i još mnogo toga s čime se suočio bivši trener španjolskog Bilbaa samo su uobičajene situacije za ruski sport. Ovdje neće preživjeti najbolji stručnjak, nego onaj koji se može najbolje i najbrže prilagoditi situaciji te čovjek sa željeznim karakterom. Je li to dobro za sport možete i sami zaključiti.

Ruski tekst na Russkij reporter