Koliko je iskren Erdoganov zaokret prema Moskvi i Teheranu?

Nakon propalog puča čiji je cilj bio svrgavanje aktualne vlasti u Ankari, ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao je telefonom Recepa Erdogana. Vladimir Putin izjavio je sućut turskom predsjedniku zbog stradanja nedužnih civila i pripadnika snaga sigurnosti tijekom sukoba sa zavjerenicima i dao punu podršku ponovnom uspostavljanju "ustavnog poretka".

Sibirski prašak za otiske prstiju u borbi protiv terorista

Putin je postupio drukčije od zapadnih lidera, posebno onih iz zemalja članica NATO-a, u kojim Turska ima važnu ulogu. Oni su ostali suzdržani nakon neuspjelog puča i nisu osobno razgovarali s Erdoganom. Možda su tome doprinijele diktatorske sklonosti koje Erdogan sve više ispoljava i podrška koju pruža islamizaciji turskog društva, čime je na Zapadu zaslužio reputaciju kontroverznog državnika.

Kasnije je Erdogan pozvao svog iranskog kolegu Hasana Ruhanija i tom prilikom rekao nešto što zaslužuje posebnu pozornost. Ankara je, naime, spremna zajednički djelovati s Iranom i Rusijom na uspostavljanju mira i stabilnosti u regiji.

S obzirom da se na sirijskom ratištu defakto vodi "rat preko posrednika" u kojem je Ankara od početka podržavala pobunu protiv Bashara Assada, dok su Teheran i Moskva vojno pomagali vlastima u Damasku, Erdoganova izjava o suradnji s Iranom i Rusijom može značiti da je on ipak spreman za oštar zaokret u vanjskoj politici.

Pensilvanijska veza

Ovakvo naglo poboljšanje odnosa na relaciji Ankara - Moskva - Teheran može se pripisati činjenici da Erdogan i njegovi politički suradnici čvrsto vjeruju kako iza neuspjelog puča stoji 75-godišnji turski imam Fethullahu Gulen koji je 1999. godine otišao iz Turske i od tada boravi u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji.

Gulen odbacuje tvrdnje da je na bilo koji način utjecao na pobunjenike, kao i da je stvorio ono što Erdoganova vlada naziva "paralelnim strukturama" u pravosuđu, obrazovnom sustavu, masovnim medijima i vojsci.

Zašto su turski vojni krugovi htjeli svrgnu Erdogana?
Inzistiranje Ankare na "pensilvanijskoj vezi" sigurno je izazvalo nezadovoljstvo u Washingtonu. "Tvrdnje da su SAD imale bilo kakvu ulogu u neuspjelom vojnom puču potpuno su neistinite i štetne" po bilateralne odnose Amerike i Turske, izjavio je državni tajnik SAD-a John Kerry.

Turski premijer Binali Yildirim je dodatno podigao tenziju u ovoj diplomatskoj igri kada je upozorio SAD da je "čak moguće da preispitamo naše prijateljstvo". Ovo je vjerojatno najoštrije upozorenje koje šef jedne vlade može uputiti svom savezniku.
 

Konstantna demonizacija Erdogana

Oštra retorika i čvrst stav koji je po ovom pitanju zauzela turska vlada u najvećoj mjeri su posljedica lavine negativnih komentara u zapadnim medijima o Erdoganovom autokratskom ponašanju u posljednje dvije godine.

"Erdoganov egocentrični stil vladanja, gdje on nastupa poput buldožera, uz sve više izraženu netoleranciju njegove partije prema drugačijim mišljenjima, vrlo brzo će izazvati probleme", piše The Economist u članku pod naslovom "Novi Erdoganov sultanat" objavljenom u veljači, dok je američki magazin za međunarodne odnose The National Interest u prosincu 2015. godine bez okolišanja postavio vrlo provokativno pitanje: "da li je došlo vrijeme da se Turska izbaci iz NATO-a?"

Stalna i intenzivna kritika Erdogana i njegove politike svakako je pridonijela da se na Zapadu javno mnijenje okrene protiv novog "sultana", što nije moglo proći neopaženo od strane turskih vlasti, pa je i to utjecalo na aktualno pogoršanje odnosa među članicama NATO-a.

Pozitivniprimjerisuradnje

Nakon incidenta koji se desio 24. studenog 2015. godine, kada je tursko zrakoplovstvo oborilo ruski zrakoplov Su-24 u blizini sirijsko-turske granice, bilateralni odnosi između Rusije i Turske naglo su se pogoršali - uslijedilo je uvođenje gospodarskih sankcija i zamrzavanje međusobnog političkog dijaloga koji je prije toga bio vrlo dinamičan i na uzlaznoj liniji.

Roboti održali prvi izbor ljepote za ljude

Međutim, kao što je turski politolog i novinar Hakan Aksaj primijetio u opsežnoj analizi objavljenoj na sajtu T24 Yazarlar, Moskva nije razmatrala mogućnost zatvaranja veleposlanstva ili potpunog prekida diplomatskih odnosa. Suradnja u energetskom sektoru ima veliki značaj za obje zemlje (Turska je drugi po veličini kupac ruskog prirodnog plina, iza Njemačke), tako da razgovori o pitanjima iz ove oblasti nikada nisu prekidani i pored toga što je smanjena njihova učestalost i razinu na kome su vođeni .

Poslovni krugovi obiju strana doprinijeli su da se ne otkazuju dogovoreni angažmani. Ruska državna korporacija za nuklearnu energiju "Rosatom" pobijedila je na natječaju za izgradnju nuklearne elektrane u mjestu Akuju u provinciji Mersin i svakako joj nije u interesu da ovaj posao propadne.

Ruski plinski div "Gazprom" planirao je izgradnju plinovoda "Turski tok" kojim bi se prirodni plin transportirao do europskih potrošača cjevovodom po dnu Crnog mora i preko europskog dijela Turske.

Pored toga najveća ruska banka "Sberbank", u Turskoj ima svoju filijalu DenizBank, jer želi uspostaviti čvrsto uporište na ovom unosnom tržištu gdje očekuje i dodatne prihode, pošto je proteklih godina gotovo 3,5 milijuna ruskih turista redovito dolazilo na tursku obalu.

Ne smije se zaboraviti ni da najveća ruska privatna naftna kompanija "Lukoil" posjeduje brojne benzinske crpke duž glavnih autocesta u Turskoj i namjerava dalje razvija svoje poslovanje u ovoj zemlji.

Slična situacija je iu turskim kompanijama kao što su Enka, Vestel, Beko, Sisecam, Garanti Bankası, Pegas i druge koje su prisutne na ruskom tržištu. Turski građevinari ugovorili su poslove u Rusiji vrijedne više od 10 milijardi dolara što je iznos koji se nipošto ne može zanemariti.

Treba spomenuti i to da se u posljednja dva desetljeća pojavio još jedan vrlo važan društveni faktor koji pozitivno utječe na stav da treba intenzivno razvijati suradnju između Moskve i Ankare. To su mješoviti brakovi. Na prostoru nekadašnjeg Otomanskog carstva sada već postoji nekoliko milijuna rusko-turskih brakova. Jasno je da je većini ovih ljudi u interesu unaprijeđivanje bilateralnih odnosa.
 

Ostaviti ponos i predrasude po strani

I pored svega nabrojanog, Moskvi će biti vrlo teško prijeći preko prošlogodišnjeg incidenta. Uostalom, Putin je obaranje ruskog zrakoplova Su-24 okarakterizirao kao "zabijanje noža u leđa", i da su to učinili "suučesnici terorista", dok su provladini mediji iznosili navode da su osobno Erdogan i članovi njegove obitelji imali koristi od ilegalne prodaje nafte nabavljene od Islamske države, koja ovo gorivo eksploatira u dijelovima Sirije i Iraka pod svojom kontrolom.

Sa druge strane, Erdoganu su zapadni saveznici ostavili vrlo mali manevarski prostor, pa je Turska bila prinuđena poduzeti neke korake. Pritjeran uza zid, Erdogan je povukao potez koji je bolan, ali vjerojatno nedovoljan da mu u potpunosti sačuva obraz - odstupio je od prijašnjih stavova i prekinuo sukob s Izraelom i Rusijom, stavljajući na stranu sve prethodne razlike, optužbe, ponos i predrasude.

To znači da nedavne poteze Ankare usmjerene ka ponovnom uspostavljanju dijaloga Rusija treba tretirati kao iskren postupak. Istini za volju, ta iskrenost je bila iznuđena.

Kao što su sankcije koje su Rusiji uvele SAD i EU stimulirale Moskvu objaviti svoje "okretanje Aziji", prije svega Kini, slično učinak može izazvati psihološki pritisak na Erdogana od strane zapadnih političara i medija. To može biti dovoljan razlog da Ankara potraži saveznike na drugim mjestima. Prema tome, čini se da državni vrh Turske zaista namjerava izvršiti reviziju svojih vanjskopolitičkih prioriteta, ali nije sigurno da će to biti i izvedivo.

Baltijsk: Putovanje na krajnji zapad Rusije