Izvor: Aleksej Iorš
Izolacija nije uspjela
Izbor Moskve nije ispao toliko ograničen kako su računali inicijatori međunarodne izolacije Rusije. Potencijalni saveznici našli su se u prvom redu među euroskepticima. Sredinom veljače Vladimir Putin je boravio u Mađarskoj, dogovorio se s premijerom Viktorom Orbánom o novim uvjetima izvoza plina i potpisao je niz drugorazrednih međudržavnih sporazuma. Reklo bi se, to nije baš puno. No u uvjetima sadašnje krize posjeta ima sve veće simboličko značenje. Kremlju je važno pokazati da Europa uopće nije jedinstvena u osudi Moskve, da su tamo lideri koji su spremni surađivati s Rusijom. Orbánu je, sa svoje strane, potreban plin po povoljnoj cijeni, a istodobno može pecnuti EU, pozirajući zajedno s Putinom pred kamerama te dobiti neke povlastice.
Za prijateljstvo s Moskvom zainteresirana je i Syriza, grčka ljevica koja je pobijedila na parlamentarnim izborima. Nakon 2008. Grčka se našla u dužničkoj jami iz koje se ne može do dan-danas izvući. Grci moraju pritisnuti EU, da bi sebi isposlovali povoljnije uvjete za isplaćivanje dugova. Zbog toga se počinju igrati s Moskvom.
Dakle, može se smatrati da je probijen zid neprihvaćanja u Europi. Iako možda samo službeno. Postoji nada da će se odnosi s europskim partnerima (barem u ekonomskoj sferi) postupno obnoviti. Ipak u Moskvi su nesumnjivo odredili da se Europska unija nije pokazala kao samostalan igrač u svjetskoj politici, zbog toga neće biti više prijašnjeg entuzijazma od strane Kremlja.
Okret prema Bliskom istoku
Moskva se nije ograničila samo na traženje saveznika u Europi. Značajni napori se ulažu, kako bi se napredovalo u Aziji i na Bliskom istoku.
Prvi proboj u 2014. bilo je približavanje s Egiptom. Najveća država arapskog svijeta i glavni arapski saveznik SAD-a izjavila je želju da kupuje velike isporuke ruskog oružja te da na sve načine razvija odnose s Moskvom.
Posjeta Vladimira Putina podsjetila je na napredak, koji je početkom 1960-ih učinio Nikita Hruščov. Tim više jer rezultati nedavnog Putinovog posjeta Kairu izazivaju déjà vu. Tad je Hruščov na kredit izgradio Asuansku branu, a Putin sad na kredit isto želi izgraditi prvu nuklearnu elektranu u Egiptu.
Napreduju i rusko-iranski odnosi. Posao o prodaji iranske nafte za 20 milijardi dolara Rusiji, koji se dosta razmatrao u 2014., nije se ostvario. Ali Teheranu su i dalje potrebne suvremene tehnologije, oruže i nuklearna energija.
Turska, još jedan regionalni igrač teške kategorije, ne žuri se priključiti sankcijama protiv Rusije. Upravo suprotno, Ankara se rado pridružila projektu izgradnje plinovoda u Južnu Europu, koji je blokirala Europska unija.
BRICS je trenutno najvažniji
Međutim, daleko od toga da su bliskoistočni uspjesi najvažniji u ruskoj vanjskoj politici. Nakon svađe s Europom najvažniji saveznici Rusije su partneri iz BRICS-a. Iako nisu podržali, nisu ni osudili Moskvu zbog pripajanja Krima u travnju 2014. Stvara se utisak da su države BRICS-a u principu odustale od nezgrapne američke politike posljednjih desetljeća, nastale na mesijanskim idejama, no pritom ovisne o peripetiji borbe između republikanaca i demokrata.
Indikativno je da je Kina sklopila prošle godine niz krupnih energetskih poslova te da Indija nastavlja kupovati rusko oružje.
Upravo će od tih država ovisiti položaj Rusije u suvremenom svijetu. Dok oni čuvaju odnose s Moskvom, ne može se govoriti o izolaciji.
Ipak, nova vanjska politika ima značajne troškove. Svi sadažnji saveznici Rusije su, bez iznimke, države koje se na taj način nadaju da će sebi isposlovati povoljne uvjete isporuke energetskih izvora ili oružja.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu