Od Haaga do Krima: Duh „kosovskog presedana“

Nedavno je predsjednik Rusije Vladimir Putin izjavio da samo građani koji žive na određenom teritoriju mogu i treba odrediti svoju budućnost putem slobodnog izražavanja volje u sigurnim uvjetima. Ta izjava je ozbiljno zabrinula dio srpske javnosti. Iako su riječi ruskog lidera bile upućene prvenstveno zapadnim političarima i ticale se situacije oko Krima, mnogi u Srbiji su u njima odmah vidjeli kosovsku analogiju. Čak ni sam predsjednik Putin nije skrivao da postoje određene paralele: „Ako je to bilo dopušteno, recimo, kosovskim Albancima, i ako je bilo dopušteno u svim dijelovima svijeta, onda to znači da još uvijek vrijedi pravo nacije na samoodređenje, a ono je, koliko znam, utvrđeno u odgovarajućim dokumentima UN-a“, naglasio je i dodao: „Smatram da samo građani koji žive na određenom teritoriju imaju pravo odrediti svoju sudbinu“. 

Deklaracija o neovisnosti Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja od 11. ožujka 2014. eksplicitno se poziva na presedan postavljen Međunarodnim sudom UN-a u Haagu povodom jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova. 

Odmah su reagirali srpski mediji. Mnoga izdanja su objavila naslove poput „Rusija preispituje svoj stav prema Kosovu“. Pojedinci su čak doživjeli ove događaje kao cinično geopolitičko cjenkanje, tvrdeći da će Rusija priznati Kosovo s tim da zauzvrat zapadne sile priznaju volju stanovnika Krima iskazanu na referendumu 16. ožujka.

Međutim, je li Rusija zaista odlučila žrtvovati zalaganje za teritorijalnu cijelovitost Srbije i interese kosovskih Srba radi geopolitičkih ambicija vezanih za Krim? Objektivno gledano, nema nikakvih osnova za izvođenje takvih zaključaka. To je konkretno rečeno i u priopćenju ruskog veleposlanstva u Beogradu, gdje je naglašeno da pozicija Rusije po pitanju Kosova ostaje nepromijenjena i da se temelji na rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti UN-a od 10. lipnja 1999., koja „u potpunosti ostaje na snazi“. 

Valentina Matvijenko, predsjednica Savjeta Federacije:

„Želim podsjetiti na odluku Međunarodnog suda UN-a [u Haagu] o Kosovu od 22. lipnja 2010. Tom odlukom je na osnovu druge točke prvog člana Povelje Ujedinjenih naroda stvoren presedan u skladu s kojim za sprovođenje referenduma i rješavanje pitanja samoodređenja jednog dijela države nije potrebna dozvola središnjih vlasti. U međunarodnom pravu presedan ima silu zakona. Prema tome, vlasti Krima djeluju u skladu s međunarodnim pravom i odlukama Međunarodnog suda Ujedinjenih naroda.“

Razmotrimo situaciju malo detaljnije. Prije svega, da je Moskva zaista imala u planu takvu geopolitičku „razmjenu“, ostvarila bi je još u drugoj polovini 2008., kada je priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Tad je situacija bila daleko povoljnija za povlačenje takvog poteza, s obzirom na vrijeme koje je već bilo prošlo nakon samoproglašenja neovisnosti Kosova i s obzirom na pometnju u političkim krugovima i javnom mnijenju Zapada izazvanu ratom u Južnoj Osetiji. Rusija tad nije iskoristila priznavanje Kosova kao adut za dostizanje vlastitih ciljeva na Kavkazu, a to znači da kosovski pravac u ruskoj vanjskoj politici i dalje ima prioritet, i da pozicija nepriznavanja samoproglašene neovisnosti Kosova ostaje nepromijenjena. Nije slučajno što američke utjecajne novine The USA Today u uredničkom članku na ukrajinsku temu naziva sadašnje događaje „partijom pokera“, ali se uzdržava od bilo kakvih paralela i prognoza vezanih za Kosovo i ograničava se samo na prostor bivšeg SSSR-a. „Možda je Krim već izgubljen, što je, naravno, zabrinjavajuće, s obzirom na slično ponašanje Rusije u Gruziji 2008.“, rasuđuje autor članka s pozicije interesa Zapada.  

Drugo, u Putinovim riječima uopće nema poređenja biti procesa koji se odvijaju posljednjih godina i desetljeća na Kosovu i Krimu (oni se drastično razlikuju po mnogim parametrima), nego se samo spominje činjenica samoproglašenja neovisnosti i reakcije Zapada na taj čin. Takva pozicija se temelji na odluci koju je Međunarodni sud UN-a u Haagu 22. lipnja 2010. donio o Kosovu i zapravo priznao da su takve jednostrane deklaracije u skladu s međunarodnim pravom. „Međunarodne pravne norme ne sadrže nikakve važeće odredbe kojima bi se ograničavale deklaracije o neovisnosti. Na osnovu toga možemo zaključiti da [kosovska] deklaracija od 17. veljače 2008. ne predstavlja kršenje međunarodnih pravnih normi“, piše u odluci koju je tad pročitao predsjednik Međunarodnog suda UN-a, Japanac Hisashi Owada. Prema njegovim riječima, međunarodno pravo „ne sadrži primjenjivu zabranu“ deklaracija o neovisnosti. U dokumentu je rečeno da sud nije vezao razmatranje primjene principa samoodređenja nacija ili odvajanja teritorija isključivo za kosovski slučaj.

Karakteristično je da je takva pozicija u potpunosti odgovarala argumentima koje su navodile SAD. Bijela kuća je još u lipnju 2009. uputila Međunarodnom sudu UN-a komentar u vezi s razmatranjem situacije na Kosovu. Tada je Washington izjavio da „pravni princip teritorijalne cijelovitosti ne sprečava entitete koji nemaju državnost da mirnim putem proglase svoju neovisnost“.

Zapadne zemlje su jednostrano proglašenje neovisnosti Kosova priznale ne obazirući se na brutalnost Albanaca. Izvor: AFP / East News

U tom ključu treba shvatiti i napomenu koju je ovih dana iznijela predsjednica Savjeta Federacije (gornjeg doma ruskog parlamenta) Valentina Matvijenko. Podsetila je na spomenutu odluku Međunarodnog suda UN-a, kojom je na osnovu Povelje UN-a stvoren presedan u skladu s kojim za rješavanje pitanja samoodređenja jednog dijela države nije potrebna dozvola središnjih vlasti.

Dakle, odluka rukovodstva Krima, posebno ona koja se temelji na rezultatima referenduma, u potpunosti odgovara gorespomenutoj odluci Međunarodnog suda UN-a za Kosovo.

Kosovo i Krim: o sličnosti i razlikama U govoru Vladimira Putina pred članovima Federalne skupštine 18. ožujka, u kojem se predsjednik pozvao na dokument Haaškog tribunala od 2010. o legitimnosti priznanja Kosova, povučena je određena paralela između Kosova i Krima, kao i između drugih nepriznatih entiteta na teritoriju Zajednice Neovisnih Država: Pridnjestrovlja, Južne Osetije i Abhazije. Nikita Bondarev, stručnjak Ruskog instituta za strateška istraživanja, analizira razlike između Kosova i Krima koje često ističu zapadni političari.

Što se pak tiče međunarodnog priznanja deklaracije o neovisnosti, to je sasvim drugo pitanje i njega će svaka država različito razmatrati u ovisnosti o području i regijama o kojem je riječ. Upravo to je imao u vidu Vladimir Putin kad je govorio o sličnosti odluka donesenih na Kosovu i Krimu. Dakle, to ni u kojem slučaju nije bila najava daljnjih koraka Rusije u pogledu ova dva toliko različita slučaja. Dobro je u vezi s tim rekao poznati američki politolog Thomas Friedman u listu The New York Times — da su SAD i Zapad u cjelini gledano zauzeli pogrešnu poziciju prema Rusiji kad su donijeli odluku o širenju NATO-a na istok. Postali su taoci te svoje odluke i sad postupaju nedosljedno i naglašavaju svoju težnju da i dalje žive u svijetu koji više ne postoji. S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel je izjavila da situacija na Kosovu „nikako se ne može porediti sa sadašnjim stanjem“ u Ukrajini, imajući u vidu iste one sumnjive i tendenciozne argumente u korist kosovske neovisnosti koji su i poslužili kao povod za bombardiranje Jugoslavije 1999.

U takvoj situaciji Srbija nema nikakve osnove sumnjati u nepromjenljivost i principijelnost pozicije Rusije po pitanju Kosova. Podsjećanje na događaje iz 2008. zapravo je podsjećanje međunarodnih partnera na njihove vlastite „dvostruke standarde“. Nema sumnje da će se sve više zaoštravati sporovi o odluci Međunarodnog suda UN-a o Kosovu u kontekstu razvoja događaja na drugim teritorijama po svijetu koje pretendiraju na samoodređenje.

Više o situaciji u Ukrajini 

U vezi s tim bilo bi dobro sjetiti se poznate koncepcije američkog ekonomista Paula Davida koja se dosta primjenjuje u politologiji i teoriji povijesnog procesa. On kaže da „prvobitni događaji“ (takozvani „kritični spojevi“) pokreću „specifične trajektorije ili nizove događaja koji sa svoje strane pojačavaju prvobitno zadani put tako da ga je vremenom sve teže izmijeniti“. Takvi procesi „generiraju mehanizme samopojačavanja“, a rezultat njihovog djelovanja je taj da „sa svakim korakom koji se napravi u određenom pravcu postaje sve teže vratiti se istim putem“, piše pristalica takve koncepcije, američki istraživač Paul Pierson. Upravo takav proces su 2008. pokrenule zapadne sile svojim priznavanjem (a ne samoproglašenjem) neovisnosti Kosova. Razvoj situacije oko Krima je samo još jedna manifestacija spomenutog procesa.