Suvorov, neobični vojni genij koji nije izgubio ni jednu bitku

Dan Aleksandra Suvorova počinjao je odmah poslije ponoći. On je često naređivao da ga probude čim se oglase prvi pijetlovi. Spavao je pokriven samo plahtom. Prije nego što bi se odjenuo Suvorov je po taktu marširao naprijed-natrag po spavaćoj sobi, a na terenu bi to radio u svom šatoru. To je trajalo cijelih sat vremena, sve dok ne stigne čaj. Dok je marširao, Suvorov je držao u ruci bilježnice i naglas ponavljao tatarske, turske i karelske riječi i dijaloge.

Umivao se tek nakon tih svakodnevnih lekcija stranih jezika. U spavaću sobu su mu donosili dva vedra vrlo hladne vode i veliki bakreni lavor, i on je pola sata pljuskao lice, govoreći da je to zdravo za oči. Zatim su mu sluge polako izlijevale preostalu vodu na ramena tako da se voda slijevala prema laktovima, a Suvorov je držao laktove u odgovarajućem položaju. Umivanje se završavalo oko jedan sat poslije ponoći. Tada je u spavaću sobu ulazio kuhar i donosio čaj. Suvorov je volio crni čaj. U mrsne dane pio je po tri šalice sa šlagom, bez kruha i dvopeka, a u posne dane bez šlaga. On je uvijek postio strogo po propisu, čak i srijedom i petkom.

Poslije čaja Suvorov bi pitao kuhara: „Što si spremio za goste?“. Kuhar bi odgovarao. „A za mene?“, pitao je dalje knez, a kuhar bi u posni dan odgovarao: „Riblju čorbu“, a u mrsni: „Šči“. Suvorov gotovo nikada nije jeo kolače s kremom. I umak je rijetko kad jeo. Poslije čaja je još neodjeven sjedao na sofu i po notama pjevao koncerte duhovne glazbe Bortnjanskog i Šartije, i to je trajalo cijeli sat. Suvorov je volio pjevati i imao je lijep bas. Nakon pjevanja se oblačio, što je trajalo najviše pet minuta, a zatim je opet umivao lice hladnom vodom i sjedao za radni stol.

Prije 7 sati je odlazio na postrojavanje i svakog jutra govorio vojnicima: „Braćo! Smjelost, hrabrost, bodrost, uvježbanost, pobjeda i slava! Čuvaj metak tri dana. Prvog probodi, i drugog probodi, a trećeg ubij metkom! Učen je jedan, a neučenih je deset“, i tome slično.

Nakon postrojavanja je slušao čitanje stranih novina na francuskom i njemačkom. Nakon čitanja novina iznenada bi upitao: „Jeste li spremili objed?“. Sjedao je za trpezu u 8 sati ujutro. Tada bi već pristigli gosti koje je pozvao na ručak.

Vasilij Surikov: Prijelaz Suvorova preko Alpa (1899)

Suvorov nikada nije doručkovao i večerao. Prije ručka bi uvijek popio jednu čašicu slatke votke s kimom, ali ne više, i uvijek bi za zakusku jeo rotkvu.
Nije volio voće i deserte, samo bi ponekad umjesto večere uzeo limun na tanke kriške i posut šećerom, ili tri žličice slatkog uz koje je pio slatko vino.
Tijekom cijelog Velikog posta u njegovim sobama se svakodnevno vršilo bogoslužje. Suvorov je poznavao bogosluženje bolje od mnogih crkvenjaka.

Na Maslenicu (posljednju nedjelju pred početak Velikog posta) volio je jesti palačinke od heljdinog brašna, odlazio je na sanjkanje i organizirao balove.

Poslije ručka se Suvorov opet umivao, a onda bi odspavao tri sata. Odmor mu je bio kraći ako je imao nekog posla. Postelja mu je bila od sijena, i bila je visoka kao starinski krevet.

Zimi je Suvorov i po najvećoj hladnoći nosio samo mundir, bez krznenog kaputa, pa i bez tople vjetrovke i rukavica, čak i kada je cijeli dan provodio na hladnoći.

Nije podnosio vlastite portrete i samo ga je carica poslije zauzimanja Varšave uspjela uvjeriti da pristane na portret i izradu biste. U njegovoj kući nije bilo ogledala, a ako bi se u nekom privremenom stanu našlo ogledalo, on ga je prekrivao plahtama. „Pomiluj Bože, ne želim vidjeti drugog Suvorova“, govorio je.Također nije volio satove, ni stolne, ni džepne, i nikada ih nije nosio. Govorio je da vojnik i bez sata mora znati koliko je sati.

Nikolaj Šabunjin: Odlazak A. V. Suvorova iz sela Končansko u pohod 1799. (1901.-1903.)

Liječnike nikako nije volio. Štoviše, kada bi časnici ili vojnici tražili da idu u bolnicu govorio bi im: „Ne idite u taj starački dom. Prvog dana meka postelja i ukusno jelo, a trećeg dana mrtvački sanduk! Liječnici će te u grob otjerati. Ako nisi zdrav, bolje popij čašicu vina s paprom, trči, skači, valjaj se po snijegu i bit ćeš zdrav!“Svojim navikama i načinom života Suvorov kao da je odvojio sebe od cijele ljudske zajednice. U tome treba vidjeti odraz njegovog duha i potrebu njegove prirode. Tako će i njegov nesvakidašnji život više nalikovati odlučnosti genija da okolnosti potčini sebi a ne sebe okolnostima. Taj nesvakidašnji način života mu je pomagalo da ne podlegne lagodnom životu, jer bi to mogla biti prepreka u ostvarivanju njegovih pothvata.

Carl Steuben: Ruski feldmaršal Aleksandar Suvorov (1815.)

Ono po čemu se Suvorov najviše razlikovao od svih drugih bila je navika buđenja u ponoć i toga da se potom po nekoliko sati ne odijeva, a sve ostale neobične navike bile su samo posljedica. Ako netko ustane u ponoć, onda uopće nije čudno što ruča u 8 sati ujutro.

Tko je htio naviknuti sebe i svoje vojnike da u svako doba budu spremni za neprijateljski napad, za noćni pohod kroz šume i polja radi opkoljavanja neprijatelja, taj nije mogao imati uobičajeni san i odmor. Suvorov je budio vojsku prije zore i kretao s njom u brze noćne pohode, što se odrazilo i u narodnoj legendi o Suvorovu kao nevidljivom čovjeku.On je po nekoliko sati bio razgolićen kako bi se navikao na hladnoću i savladao slabost svoje prirode. Pritom se još polijevao hladnom vodom i tako je kalio svoje tijelo kako na njega ne bi utjecale vremenske prilike. Izgledao je kao nadnaravno biće.

Zbog svoje jednostavnosti, uzdržljivosti i izbjegavanja bilo kakvih lagodnosti Suvorov se toliko zbližio s vojnicima da su ga voljeli kao očinsku figuru. On ih je svojim primjerom učio podnositi sve životne teškoće. Ipak, Suvorov se ponekad pojavljivao u svom punom sjaju, sa svim svojim zvijezdama i ordenjem. To se događalo u dane carskih praznika i u crkvi gdje je saginjao svoju sijedu glavu do zemlje i umjesto crkvenjaka pjevao duhovne pjesme. Takav primjer pobožnosti bodrio je vjeru i u srcima vojnika. Oni su smatrali da je Suvorov nepobjediv i bili su nepobjedivi zajedno s njim.

Iz bilješki narednika Ivana Sergejeva koji se 16 godina nije odvajao od Suvorova. Objavljeno u časopisu „Majak“ 1842.

Ruski tekst na sajtu Voennoe obozrenie