Emigranti iz Rusije u Hrvatskoj

Ako se među našim sugrađanima, srednje ili starije dobi, povede razgovor o emigrantima iz Rusije, najčešće ćemo čuti: "Da, bio je jedan moj profesor (ili profesorica) u srednjoj školi..., Na fakultetu mi je predavao profesor..., U našoj ulici stanovala je jedna ruska obitelj..., Viđali smo dvije djevojčice Ruskinje koje je nedjeljom otac vodio u crkvu, kako se igraju u susjednom dvorištu..., U Hrvatskom narodnom kazalištu bio je jedan scenograf..., Prodavao je novine na Jelačić placu..., U mljekarstvu preko puta, prodavali su mlijeko i maslac..., Bila je izvrsna balerina..., Svirao je, ili pjevao, u kabareu..." i tome slično.

Jednako tako, tko se od starijih medicinara ne sjeća profesora Saltykova i mnogih drugih vrsnih tehničara, profesora Čališeva i Šahnazarova zvanog "Šaha", ili kemičara i farmaceuta profesora Plotnikova, profesora Cerkovnikova zvanog "Cerka", ili profesora Borisa Apsena, autora znamenite "Zbirke riješenih zadataka iz matematike" kao i niza drugih osoba čija se imena nalaze na stranicama Hrvatskog leksikona, Hrvatskog biografskog leksikona, Enciklopedije hrvatske umjetnosti, Filmske enciklopedije, Enciklopedije Hrvatskog narodnog kazališta, u izdanjima "Ko je ko" iz 1928., 1957., 1970. i 1993. ili u zbornicima, Spomenicama pojedinih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Medicinskog, Prirodoslovno-matematičkog, Arhitektonskog, Geodetskog, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Zavoda za tehničku mehaniku), itd. itd.

Zašto koristimo izraz "emigranti iz Rusije", kad smo prije imali naviku govoriti "ruski emigranti"? Ponajprije zato što je Rusija bila višenacionalna država i što emigranti nisu porijeklom bili samo Rusi, nego i pripadnici drugih naroda – Ukrajinci, Bjelorusi, Gruzijci, Armenci, Kalmici, Tatari i drugi – pa je zato ispravnije koristiti sintagmu "emigranti iz Rusije", nego "ruski emigranti". Osim toga potrebno je ispraviti i nepravdu koja im je nanesena osobito u starijoj literaturi, u kojoj se uglavnom pisalo o "izbjeglicama" iz Rusije, a tek kasnije i češće o "emigrantima". Iako ovi pojmovi imaju slično značenje, "izbjeglice" su postale "emigrantima" tek onda kad im je postalo jasno da više nema povratka u staru domovinu te da domovina kao takva više ne postoji.

PROČITAJTE TAKOĐER: Ljetopis ruskih emigranata u Hrvatskoj

Tko su bili ti ljudi, kad su i zašto došli u Zagreb, koliko ih je bilo drugdje, kako su živjeli, što se događalo s njima? U ove krajeve su svi, i stari i mladi i djeca, stigli približno u isto vrijeme; onda su jedni ostali, drugi su otišli, jedni nalazili posao i stvarali obitelji, drugi odlazili dalje, neki s vremenom, prirodno ili nenasilno, nestali iz života da bi na koncu svi nestali iz vida, praktički iščeznuli. Zašto i kako?

Uvriježilo se mišljenje da su veze Srbije i Crne Gore s Rusijom bile mnogo prisnije nego Hrvatske i Rusije te da su emigranti iz Rusije bili srdačnije prihvaćeni u Srbiji nego u Hrvatskoj. To je u početku djelomice i bila istina, jer ih je povezivala zajednička pravoslavna vjera i ćirilično pismo, pa je na osnovi te bliskosti velik broj mladih ljudi iz Srbije odlazio na školovanje u Rusiju, a Rusi su pružali pomoć Srbiji i podršku u ratovima s Turcima. Hrvatska je naprotiv do kraja prvog svjetskog rata bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a njezino stanovništvo većinom pripadalo katoličkoj vjeri i služilo se latiničnim pismom. Ukratko, u takvim povijesnim okolnostima u početku su postojali različiti razlozi zašto emigranti iz Rusije u Hrvatskoj nisu bili posvuda srdačno prihvaćeni: za jedne su bili pripadnici naroda s kojim su bili u ratu, i u čijoj su zemlji kao ratni zarobljenici još zatočeni mnogi njihovi zemljaci, dok je u drugih prevladavao strah da će emigranti pasti na teret već ionako u ratu osiromašenoj zemlji. Međutim prilike su se s vremenom ipak stabilizirale i vrlo brzo se pokazalo da život emigranata iz Rusije u Hrvatskoj nije bio ništa lošiji nego drugdje.

Rusi koji su među prvima od 1915. u većem broju došli u Zagreb bili su zarobljenici iz prvog svjetskog rata. Neki su od njih nakon kratkog vremena tu umrli, o čemu postoje podaci, drugi su se, kad je završio rat, vratili u tada Sovjetsku Rusiju, a dio zarobljenika je odlučio ostati u Zagrebu ili u nekom drugom mjestu tadašnje Kraljevine SHS. Komanda IV. Armijske oblasti u dopisu upućenom 28. II. 1922. Kr. Pokrajinskom namjesniku za Hrvatsku i Slavoniju, izvještava: "...odlazak bivših vojnih zarobljenika u Rusiju ne treba smatrati kao čisto komunističku pojavu nego... više tugom za domovinom i dijelom propagandom ruskih i mjesnih komunista koji im predstavljaju život u Rusiji u lijepim bojama...".

Prve izbjeglice pristižu već početkom 1920. Do kraja 1952. godine, svi emigranti iz Rusije koji nisu željeli jugoslavensko državljanstvo, ili im državljanstvo nije bilo odobreno, morali su napustiti Jugoslaviju. Jedni su otišli na Zapad, drugi pak na Istok u nadi da će se tako lakše domoći SSSR-a. I, kao što uvijek biva, nekima su se ostvarile nade, a drugima nisu! Oni koji su ostali, koji su dobili jugoslavensko/hrvatsko državljanstvo, trudili su se  što je moguće više držati po strani i ničim ne isticati, postali su "nevidljivi", čak su se trudili jedni s drugima što manje družiti, jer su tada i "zidovi imali uši".

U vrijeme SSSR-a bilo je vrlo nepopularno spominjati emigrante iz Rusije, a u sovjetskoj znanstvenoj i publicističkoj literaturi to je bila jedna od "tabu" tema. Nakon raspada SSSR-a, ali i nekoliko godina prije toga, otprilike od 1987., omogućen je pristup arhivskoj građi koja se odnosi na emigraciju, a koje je prikupljena za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata i dopremljena u arhive SSSR-a, te time započinje razdoblje vrlo intenzivnog istraživanja povijesti tzv. "bijeloemigracije". Upravo je iznenađujuće velik broj objavljenih znanstvenih radova i knjiga o prvome svjetskom ratu, o sovjetskoj revoluciji, o građanskom ratu u Rusiji, o ruskoj Bijeloj armiji i njenim pripadnicima, o evakuaciji civilnih osoba i porazu Bijele armije, o putovima emigranata i njihovu životu u zemljama koje su ih primile, kao što iznenađuje i težnja mnogih autora da se svi ovi događaji sagledaju što objektivnije te premosti udaljenost desnih ili lijevih stajališta, odnosno ekstremno "bijelih" ili "crvenih" zagovornika.

Dva fragmenta iz Uvoda knjige:

Tatjana Puškadija-Ribkin EMIGRANTI IZ RUSIJE u kulturnom i znanstvenom životu Zagreba, "Prosvjeta" d.o.o. u suradnji s Nacionalnom zajednicom Rusa Hrvatske, Zagreb 2006.

Original članka nalazi se na stranicama Udruge za ruski jezik i kulturu.