Što sprječava svijet od ulaska u veliki rat?

Izvor: Flickr.com/benben/cc-by-nc-sa 3.0.

Izvor: Flickr.com/benben/cc-by-nc-sa 3.0.

Nuklearno ograničavanje nije apsolutna garancija da neće doći do rata. Međutim, ono i dalje nastavlja čuvati svijet od ratova između velesila. Hoće li se uloga nuklearnog faktora sačuvati i u najnovijoj povijesti? Upravo neobranjivost od udara u kombinaciji s ogromnom razornom snagom čini raketno-nuklearne snage „apsolutnim oružjem“. Ipak, danas se efikasnost nuklearnog uzdržavanja često dovodi u sumnju.
Ključni faktor nuklearnog uzdržavanja čak nije ni postojanje supermoćne municije već postojanje raketno-nuklearnih snaga. Razlika između nuklearne bombe u komori bombardera i iste takve bombe u glavi međukontinentalne balističke rakete vrlo je jednostavna: masovni let bombarderskog zrakoplovstva se može odbiti, a masovno lansiranje MBR-a – ne.

„Nuklearni skepticizam“ uglavnom se svodi na dva postulata. Prvi je iz povijesti Drugog svjetskog rata kada izuzetno bogati kemijski arsenali, koje su prikupili vodeći sudionici, nisu odigrali važnu ulogu u uzdržavanju. Drugi se zasniva na tome što razorna moć nuklearnog naoružanja sama po sebi ništa ne rješava: čovječanstvo je naučilo obrisati gradove s lica Zemlje i bez nuklearne bombe, ali ga ta činjenica nije spašavala od ratova.

Obje ove tvrdnje temelje se na netočnim pretpostavkama. Nuklearno naoružanje samo je službeno blisko kemijskom, koje je također oružje za masovno uništenje. Međutim, načelno se razlikuje od njega po mogućnostima pogađanja cilja i trajanju posljedica. U uvjetima masovne pripreme za kemijski rat, učinak primjene kemijskog oružja je vrlo sumnjiv, a na posljedice, u obliku svireposti neprijatelja koji nije izgubio sposobnost vođenja rata, ne mora se dugo čekati.

Glavni element pogotka nuklearne eksplozije uopće nije radijacija koja svuda prodire s kasnijim zaražavanjem lokaliteta, posebice zbog toga što svakom sljedećom generacijom nuklearno punjenje postaje sve čišće. Veći dio uništenja koje izaziva nuklearna eksplozija povezana je s udarnim valom. Računica trotilnog ekvivalenta ne pruža mogućnost uspoređivanja – gigantska razorna nedjela u Dresdenu i Tokiju izazvana su primjenom manje količine punjenja: oko 2000 tona. Broj žrtava mogao se usporediti s brojem poginulih uslijed nuklearnih udara u Hirošimi i Nagasakiju. Međutim, prvo nuklearno oružje s praktičnom snagom u granicama 15 kilotona ne može se usporediti s današnjim arsenalom superdržava, čiji temelj tvore borbeni blokovi kapaciteta od nekoliko stotina kilotona.

Kada se govori o posljedicama primjene nuklearnog oružja, treba stalno imati na umu njihovu „munjevitost“. Vrijeme koje je u Drugom svjetskom ratu bilo potrebno između velikih naleta zrakoplova omogućavalo je državama manevriranje resursima i nadoknađivanje štete od uništenja. Momentalni udar s primjenom nekoliko stotina punjenja, od kojih svako na desetke puta prelazi rezultate samih razornih masovnih naleta zrakoplova u Drugom svjetskom ratu, daje mnogo veći razorni učinak koji se neće moći nadoknaditi. Za vrijeme hladnog rata, SAD je smatrao da je za vojni poraz i dezintegraciju SSSR-a dovoljno upotrijebiti tri stotine projektila prve generacije (kapaciteta od 10 do 30 kilotona). Međutim, nedovoljan broj ovakvih projektila je takav udar činio nemogućim, a mogućnosti sovjetskih zrakoplovnih lovaca dokazanih u Koreji uvjerili su SAD da je vjerojatnost postizanja cilja uz pomoć klasičnih bombardera krajnje niska. Kada je SAD dobio prve nuklearne rakete, i SSSR je imao ovo oružje. Tijekom Karipske krize postali su iznenada svjesni nove realnosti. Kennedy je bezuvjetno shvaćao da Sjedinjene Države ne mogu uništiti Sovjetski Savez. Međutim, čak i manje snažan sovjetski uzvratni udar već tada je mogao ubiti na desetke milijuna građana SAD-a, što bi s vrlo velikom vjerojatnosti značilo kraj SAD-a. Nemogućnost pobjede u nuklearnom ratu, koje su postali svjesni upravo tada, predstavljala je temelj koegzistencije SAD-a i SSSR-a u narednom razdoblju.

Ovakvo stanje traje i danas. I što je zemlja razvijenija, veću štetu bi joj nanio nuklearni udarac i tim više bi je unazadio. Svijest o učinkovitosti nuklearnog uzdržavanja predstavlja najbolju garanciju za mir među supersilama. Međutim, bremenita je stalnom željom za zaštitom od nuklearnog udara. Glavna opasnost sustava PRO se uopće ne sastoji u stvarnoj prilici za osvajanjem, već u njegovom psihološkom učinku. Ponovno ocjenjivanje vlastitih mogućnosti često je navodilo vladare na avanturističke korake. Međutim, avanturizam u nuklearnoj eri bremenit je time što krivcima možda neće imati tko i kada suditi.

Moć nuklearnog oružja i eventualne posljedice njegove primjene možda su najbolji argument u korist odricanja od nuklearnog uzdržavanja, naročito u uvjetima sve većeg broja lokalnih ratova. Ipak, zasad „nuklearni faktor“, nažalost, i dalje dominira. Ostaje nam nada da će jednog dana čovječanstvo dorasti do sposobnosti održavanja svijeta na drugačiji način, a ne prijetnjom od samouništenja.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće