Izvor: Flickr.com/Niccolò Caranti/cc-by-nc.
Stari Svijet će i u novoj godini prolaziti kroz teško razdoblje.
Stručnjaci govore o mogućem stvaranju dva bloka u okviru eurozone –
sjevernog i južnog. Države Unije koje nisu prešle na euro su posebno
pitanje.
Defragmentacija EU-a ne završava se raskolom unutar eurozone. Eurozonu
tvori 17 od 27 država Unije ili 28 ako računamo i Hrvatsku, buduću
članicu, podsjetio je stručnjak Instituta za Europu Ruske akademije znanosti
Vladislav Belov. Zemlje koje još nisu prešle na euro vrlo su različite i
često nisu spremne na pridržavanje istim politikama. Upravo je to razlog mnogih komplikacija oko donošenja jako važnih dugoročnih odluka –
kao što je proračunski pakt. Ako promislimo o toj temi, nije teško
prognozirati tko će se pridružiti Britaniji, koja je tradicionalno u
opoziciji.
Obično su to države koje nisu ušle u eurozonu. Situaciju otežava i
okolnost da se sama eurozona u posljednje vrijeme poistovjećuje s
Francuskom i posebno Njemačkom. Takva personifikacija ne ide na ruku
eurointegraciji i razlog je za optužbe na račun Berlina, koji, navodno, preporođuje njemačku snagu. Slične poruke čuju se u zemljama koje ne
pripadaju eurozoni – Poljskoj, Češkoj i Rumunjskoj.
Još oštrije se krajem 2012. izjasnio predsjednik Nacionalne banke Poljske i
bivši premijer zemlje Marek Belka, rekavši da je stvaranje eura greška.
Poljaci nemaju što tražiti u eurozoni do isteka krize, rekao je
on.
Posebnu želju za odustajanjem od svojih kruna ne osjećaju ni Danci ni
Šveđani. Istraživanja javnog mnijenja svjedoče o tome da je u obje države više
protivnika eurozone. Što se tiče Rumunjske i Bugarske, antibriselska
raspoloženja izazvana su i činjenicom da ih još ne primaju u schengensku
zonu.
Slična situacija je uvelike rezultat realiziranih planova širenja EU-a
krajem 1990-ih i početkom 2000-ih. Tada su se rukovodili prije svega
geopolitičkim argumentima. Što se tiče ekonomskog pitanja, odložili su
ga za kasnije. Na proširenje EU-a gledalo se kao na sredstvo omogućavanja
stabilnosti i sigurnosti u regiji s nesređenim granicama,
nacionalnim manjinama, uzajamnim povijesnim pretenzijama i drugim
problemima. Posebice i zbog toga jer su se za ideju širenja EU-a na istok aktivno
zalagale istočnoeuropske zemlje – podsjetio je šef katedre za
europsku integraciju MGIMO MIP-a Ruske Federacije Niklaj Kavešnjikov:
Treba naglasiti da je inicijativa za stupanje u EU polazila od samih
zemalja Središnje i Istočne Europe. Upravo su one pod motom „vratiti
se nazad u Europu“ pokušavale učlaniti u EU i NATO. U Europskoj uniji su se prvo javljala različita mišljenja povodom širenja na istok. Međutim, na kraju, donesena je odluka o primanju novih zemalja u
organizaciju.
I to nije sve. Sadašnji financijsko-ekonomski problemi u EU daju novi
impuls upravo tim separatističkim i nacionalističkim raspoloženjima koja
su se trebala suzbiti širenjem Unije. Američki analitičar George
Friedman prognozira da će „separatistički pokreti koji dobivaju na snazi
mijenjati granice i čak prijeći iz područja apsurda u sferu mogućeg“. Naveo
je pri tome situaciju na relaciji Mađarska-Rumunjska-Slovačka. „Pritisak u
Europi jača, a ono što se smatralo nemogućim za kratko vrijeme može postati vrlo ostvarivo“, kaže Friedman. A to znači da proces raspadanja
Europske unije na nekoliko blokova ne samo da se neće moći zaustaviti,
već će dovesti do promjena u čitavoj Europi.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu