Sto noževa u leđa Hollywoodu

Ministarstvo kulture RF završilo je rad na sastavljanju spiska od stotinu domaćih filmova koji mogu biti preporučeni đacima za gledanje u okviru fakultativne nastave. U spisak su ušli filmovi snimani od 1908. do 1994.

Popis filmova zasada je još uvijek preliminaran, jer Ministarstvo kulture nije završilo pregovore s vlasnicima autorskih prava o dozvoli njihovog prikazivanja. Sastavljen je sličan spisak stranih filmova koji također mogu biti preporučeni za gledanje u školama, ali pregovori o dobivanju prava za njihovo prikazivanje zasada su u početnoj fazi, pa je resor odlučio da taj popis zasada ne objavljuje.

Konačno će oba popisa razmotriti Ministarstvo prosvjete i znanosti, jer će se upravo ono baviti pitanjima praktične realizacije ideja o fakultativnoj nastavi kinematografije i možda će pripremati odgovarajuće školske programe i osiguravati odgovarajuću opremu za školske ustanove. Zasada nije objavljen rok za realizaciju ovog projekta.

Ideju da se u školama prikazuju klasična filmska ostvarenja iznio je Nikita Mihalkov u ljeto 2012. Prijedlog su podržali i Ministarstvo kulture i predsjednik Vladimir Putin.

Direktor instituta za kulturologiju Kiril Razlogov rekao je da je čitava procedura odabira filmova osmišljena u Ministarstvu kulture.

„Mislim da je bilo nekoliko principa: jedan je povezanost spiska sa školskim programom, a drugi je prilagođenost filmova konkretnom uzrastu. Međutim, glavni, osnovni princip bio je da film mora biti klasično ostvarenje koje je dio filmskog naslijeđa“, rekao je Razlogov.

Scena iz filma „Ivan Grozni“ Sergeja Ejzenštejna (1944). Izvor: kinopoisk.ru.

Sama ideja o fakultativnoj filmskoj nastavi nije nova, objašnjava direktor Filmskog muzeja Naum Klejman. Po njegovim riječima, on je još početkom 90-ih zajedno s kolegama upućivao sličan prijedlog Armenu Medvjedevu, tadašnjem rukovoditelju Državnog komiteta za kinematografiju.

Klejman ističe da je fakultativna filmska nastava vrlo važan faktor u razvoju filmske industrije, i da pored obrazovnog ona ima još i ekonomski značaj.

„Ne postoji bolja zaštita domaće filmske proizvodnje od usađivanja umjetničkog ukusa od malih nogu“, istaknuo je Klejman.

„Obratite pažnju: Francuska i Finska su zemlje u kojima takva nastava već postoji, i njihove kinematografije su prilično uspješne“, istakao je Klejman, i podsjetio da je prije nekoliko godina Europska filmska akademija preporučila nacionalnim resorima za filmsku umjetnost da uvedu fakultativnu nastavu povijesti filma.

Po Klejmanovim riječima, potreba za takvom nastavom izazvana je pritiskom koji holivudska „mašinerija zabave“ vrši na europska filmska tržišta. „Zabava nije jedina uloga filma, i treba reći da današnji zabavni američki filmovi potiskuju svijest o moralnoj ulozi kinematografije“, rekao je on.

„Ovo je jedini način na koji se, u uvjetima pritiska Hollywooda, gledateljima može usaditi sposobnost da razumiju domaći filmski jezik“, zaključio je Klejman.

Na spisku ima najviše filmova iz sovjetskog perioda – 96 od ukupno 100. Tu su prvi pokušaji sovjetske kinematografije – klasično djelo Sergeja Ejzenštejna „Krstarica Potjomkin“ (1925), kao i filmovi Jakova Protazanova „Aelita“ (1924) i Ivana Perestijanija „Crveni đavolčići“ (1923). Zanimljivo je da je na spisak Ministarstva kulture dospjela i druga ekranizacija pripovjetke Pavla Bljahina. Riječ je o filmu Edmonda Keosajana „Neuhvatljivi osvetnici“ (1967). Inače, Ejzenštajn i Protazanov imaju po tri filma na spisku. Nema mnogo redatelja kojima je pripala takva čast. To su, pored spomenutih, Andrej Tarkovski, Andrej Končalovski, Aleksandar Rou, Mihail Rom, Rolan Bikov, Sergej Bondarčuk, Sergej Gerasimov i Nikita Mihalkov, čiji je dobitnik Oscara „Varljivo sunce“ (1994) jedini predstavnik kinematografije 1990-ih.

Kinematografiju Ruskog Carstva na spisku predstavlja prvi ruski igrani film, „Stenjka Razin“ Vladimira Romaškova (poznat i kao „Slobodna zona u donjem toku rijeke“) iz 1908, zadivljujući „lutkarsko-insekatski“ animirani film „Osveta filmskog snimatelja“ (1912) i film Jakova Protazanova „Pikova dama“, snimljen 1916.

Na spisku ima i „revolucionarnih“ filmova: „Maksimova mladost“ (1934), „Bijeli se usamljno jedro“ (1937), snimljen po pripovjetci Valentina Katajeva, gdje su događaji „Krstarice Potjomkin“ prikazani iz ugla dvojice dječaka, zatim čuveni „Čapajev“ (1934) i jedan od prvih sovjetskih zvučnih filmova „Osposobljavanje za život“ (1931). Puno filmova posvećeno je temi Drugog svjetskog rata, od Gerasimovljeve „Mlade garde“ i Romovog dokumentarnog „Običnog fašizma“ do ostvarenja Aleksandra Stolpera „Živi i mrtvi“, Sergeja Rostockog „A zore su ovdje tihe“ i Elema Klimova „Idi i gledaj“.

Ima i dječjih filmova. Tu su bajke Aleksandra Roua i Aleksandra Ptuška, radovi Rolana Bikova („Ajbolit-66“, „Strašilo“), Klimovljevo djelo „Dobro došli, ili Nezaposlenima zabranjen ulaz“, filmovi Karena Šahnazarova „Kurir“ i Pavla Ljubimova „Školski valcer“.

Scena iz crtanog filma „Ježić u magli“ („Jožik v tumane“) Jurija Norštejna (1975). Ovaj film mnogo je puta bio prvi na popisima najboljih animiranih filmova svijeta svih vremena. Izvor: kinopoisk.ru.

Istina, ima samo jedan crtani film sovjetskog perioda – čuveno djelo Jurija Norštejna „Ježić u magli“ (1982). Ovaj film mnogo je puta bio prvi na popisima najboljih animiranih filmova svijeta svih vremena. Pored njega, u spisak je uvršten i film Aleksandra Ptuška „Novi Guliver“, snimljen 1935, gdje su živi glumci igrali zajedno s glinenim lutkama.

Stručnjaci imaju i izvjesne primjedbe. „Uopće nije jasno zašto se ruski film morao izdvajati iz zajedničkog korpusa sovjetskog filma“, negoduje Klejman. „Na spisku nema Otara Joselijanija, nema filmova koje je snimala Larisa Šepitko u Kirgiziji. [...] Zašto sada izvrtati prošlost?“

U Ministarstvu prosvjete i znanosti objašnjeno je da su u skladu s ruskim zakonodavstvom za uvođenje novog fakultativnog predmeta nadležne općeobrazovne ustanove, tj. škole mogu uvesti ovaj predmet u svakom trenutku.