Kuda vodi konflikt između Rusije i Bjelorusije?

8. veljače 2017. Dmitrij Polikanov
Odnosi Rusije i Bjelorusije redovito zapadaju u krize praćene impulzivnim izjavama i potezima. Te krize su najčešće vezane za ekonomsko stanje u Bjelorusiji (krediti, privatizacija, cijena plina) i pokušaje njezinog lidera da se "izvuče" iz novonastale situacije podizanjem napetosti u dijalogu i oblačenjem u ruho "žrtve". Ta taktika je uglavnom bila djelotvorna, jer je Moskva redovito pravila određene ustupke. Ovoga puta, međutim, to nije taj slučaj. O čemu se radi?
POGLED
Alexander Lukashenko
Predsjednik Aleksander Lukašenko na konferenciji u Minsku 3. veljače 2017. Izvor: Reuters

Pogranične zone

Reklo bi se da se nije dogodilo ništa strašno. Rusija je uvela režim pograničnih zona sličan onome koji je Minsk uveo još u jeseni 2014. godine. Sudeći po objašnjenju Federalne službe sigurnosti RF, nisu planirani nikakvi "granični prijelazi", tj. kontrolni punktovi gdje bi se provjeravali ljudi i vozila. Riječ je samo o većoj pažnji koja se posvećuje pograničnim područjima.

Dmitrij Polikanov, ruski političar i javna osoba, doktor političkih znanosti. Bio je na vodećim pozicijama u Fondu za socijalno osiguranje RF i u Ruskom geografskom društvu.

Službeno obrazloženje je da se radi o kontroli nelegalnog prometa droge, krijumčarene robe i prolaska nepoželjnih osoba. To je i razumljivo, s obzirom da Bjelorusija uvodi petodnevni bezvizni režim s mnogim zemljama. Među njima su i države s visokim standardom, poput SAD-a i zemalja Europske unije, ali i zemlje koje "generiraju" veliki broj migranata u svijetu: Vijetnam, Haiti, Gambija, Indija, Kina i dr. Doduše, postoji ograničenje u tom smislu što "bezvizni" posjetitelji Bjelorusije moraju imati višekratnu šengensku vizu ili vizu neke od država Europske unije s obilježenim ulaskom na njezinuteritorij i povratnu avionsku kartu. Ali i pored toga u izvjesnoj mjeri postoji opasnost od prodora nelegalnih migranata.

Daleko veću zabrinutost sigurnosnih struktura Rusije, sudeći po ocjenama stručnjaka, izaziva mogućnost prodora na ruski teritorij pripadnika Islamske Države - ​​terorističke organizacije koja je zabranjena u RF. Oni preko Bjelorusije mogu ući u Rusiju i iz europskih zemalja, gdje se zapravo često i regrutiraju. Budući da Rusija ratuje protiv terorista, ona ne može podcijeniti ni ovu potencijalnu opasnost.

Osim toga, može biti da uzrok stvaranja pograničnih zona uopće nije u spomenutoj odluci Bjelorusije. Naime, ne radi se samo o potencijalnim ukrajinskim diverzantima (već su uhvaćene neke grupe u pokušaju da prodru na teritorij RF). Radi se o tome da je sadašnje zaoštravanje situacije u Donbasu izazvano samo težnjom ukrajinskih političara da zadrže svoj isključivi status  s obzirom da gube potporu s druge strane oceana i već im se ljulja tlo pod nogama. To znači da se može očekivati ​​daljnja eskalacija i dodatni priljev izbjeglica, a za tako nešto je bolje pripremiti se na vrijeme. To je najvjerojatnije glavni razlog poteza Moskve.

 

Lukašenkov demarš

Drugi faktor koji je mogao izazvati takvu reakciju Kremlja su odnosi u Euroazijskoj uniji.

Nije potpuno jasno je li Aleksandar Lukašenko svoju odluku o petodnevnom bezviznom režimu usuglasio s partnerima iz integracijskog saveza. Ovo nije prvi demarš Minska upućen saveznim strukturama. Bjelorusija je već izrazila zaseban stav unutar Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti kada je otvoreno odbila u slučaju krize staviti svoje trupe na raspolaganje. Moskva je na to reagirala "skromnim obaranjem pogleda". Zatim je Lukašenko demonstrativno odbio na teritorij Bjelorusije razmjestiti rusku zrakoplovnu bazu. Nije ona posebno ni potrebna Rusiji, ali prema općeprihvaćenom političkom "bontonu" nije lijepo zalupiti vrata nakon tolikih usuglašavanja, jer se time saveznik dovodi u neugodnu situaciju. Moskva se pravila da se ništa nije dogodilo. Međutim, to što Lukašenko nedavno nije htio doći u Sankt Peterburg na potpisivanje dokumenata Euroazijske ekonomske unije nije ništa drugo do izravno upućivanje izazova čitavoj strukturi, što je izazvalo nedoumicu šefova ostalih članica.

 

Kako vjetar puše

Treći faktor je promjena odnosa između Rusije i Europe. Ranije je Moskva gledala kroz prste bjeloruskom čelniku kada je on provodio "diverzifikaciju političkih vektora". Svima je jasno da je Lukašenko imao najviše koristi od kontrasankcija koje je Moskva uvela europskim zemljama i od "minskog formata" pregovora o Ukrajini.

Međutim, takva politička prevrtljivost može biti opasna u sadašnjim uvjetima, kada se poboljšavaju odnosi Rusije sa SAD-om i upadljivo se pogoršavaju njezini odnosi s europskim prijestolnicama. Ovo utoliko prije što se u Europi već godinama u pojedinim krugovima govori o tome kako bi trebalo odvojiti Bjelorusiju od Rusije i pomoći joj da i ona doživi sudbinu Ukrajine. Istina, postoje i drugi politički krugovi, koji smatraju da Rusija i Europa trebaju zajedno pomagati Bjelorusiji kada Lukašenko jednog dana ne bude više predsjednik. Njihovi glasovi, međutim, ne odjekuju tako snažno.

Najvjerojatnije će se konflikt završiti kao i uvijek, u korist Minska. Pa ipak, Lukašenko bi morao shvatiti da se svijet promijenio, i da one političke piruete, koje su bile efektne početkom 2000-ih, danas već izazivaju probleme. Naravno, Rusija neće odustati od saveza s Bjelorusijom, ali će Minsk u nekom obliku ipak biti ozbiljno upozoren. I teško da će se to upozorenje ticati čuvanja granica. Najvjerojatnije će se ono odnositi na trgovinsko-gospodarsku sferu - najbolniju točku bjeloruskog predsjednika.

http://dl2.joxi.net/drive/0008/1533/525821/151027/a101450784.jpg
+
Like us on Facebook