Moskva koristi G-20 kao plodno diplomatsko tlo

AP
Skup svjetskih lidera u kineskom gradu Hangzhou odstupio je od uobičajene slike karakteristične za summite G-20. Državnici poziraju fotoreporterima, organizatori se trude da događaj bude na najvišoj razini, ali sve to ne dovodi do upotrebljivih rješenja. Predsjednik Putin je, međutim, ovoga puta postigao neke konkretne dogovore.

Bilateralni susreti koje je ruski predsjednik vodio na marginama dvodnevnog summita imaju opipljive rezultate.

Njegovi sugovornici pažljivo su birani temeljem značaja i složenosti odnosa njihovih zemalja i Rusije, a među njima su bila i tri važna svjetska državnika: turski predsjednik Recep Erdoğan, britanska premijerka Theresa May i američki predsjednik Barack Obama.

 

Rehabilitacija "Turskog toka"

Odnosi između Ankare i Moskve bili su vrlo zategnuti sedam mjeseci, ali su nedavno poboljšani što je dalo priliku da se u Hangzhou održi susret s "tvrdim orahom" Recepom Erdoğanom. Tom prilikom najavljena je realizacija pet projekata, što će svakako izazvati pozornost javnosti u narednom razdoblju.

Prvo, zajednički rusko-turski investicijski fond počet će s radom u listopadu ili studenom i pomoću njega će se financirati različiti profitabilni projekti. Drugo, Moskva planira ukinuti embargo na uvoz hrane iz Turske, što će otvoriti vrata za nastavak uvoza turskih poljoprivrednih proizvoda. Treće, uložit će se zajednički napori da se ubrza izgradnja nuklearne elektrane Akuju u provinciji Mersin, u kojoj je izvođač radova ruska korporacija Rosatom.

Na četvrtom mjestu je spremnost Erdoğanove vlade da obnovi prethodno izdane dozvole za gradnju "Turskog toka", plinovoda čija bi se trasa trebala provesti po dnu Crnog mora do europskog dijela Turske. Završetak prve linije ovog plinovoda planiran je za kraj 2019. godine. Pored toga, Ankara je izrazila spremnost da plin kompanije Gazprom transportira do granice s Grčkom i da u budućnosti na njezinom teritoriju bude tranzitno čvorište od kojeg bi polazile isporuke za potrošače u Europskoj uniji.

Konačno, Rusija i Turska su vrlo blizu potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovinskoj zoni što je važan korak u realizaciji ranije dogovorenih srednjoročnih programa ekonomske, tehničke i znanstvene suradnje.

 

Theresa May krenula Trumpovim stopama

Britanska premijerka Theresa May na ovom je skupu stupila na svjetsku političku scenu i prvi put se susrela s Vladimirom Putinom, predsjednikom zemlje koju britanska javnost smatra svojim glavnim vanjskopolitičkim rivalom. Njezin nastup je bio pragmatičan - najavila je da će dati sve od sebe da se kroz međusobni dijalog dođe do otopljavanja veoma zahladnjelih odnosa.

Tom je prilikom ona izjavila: "Moram priznati da među nama ima izvjesnih neslaganja, kao i da postoje neka složena i ozbiljna neriješena pitanja koja izazivaju našu zabrinutost, ali se nadam da ćemo moći ostvariti iskren i otvoren odnos i dijalog".

Poslovična britanska umjerenost u izražavanju ( "među nama ima izvjesnih neslaganja") je jedan u nizu primjera kako se tijekom stoljeća u toj zemlji njeguje vrhunska diplomatska vještina nijansirane i neagresivne verbalne komunikacije. Činjenica je da dvije zemlje imaju različite interese, ali su rusko-britanskih odnosi ipak u velikoj mjeri umjetno zategnuti i ovakav pristup može mnogo pomoći u prevladavanju nastalih neslaganja.

"Kretanje Trumpovim stopama" nije isto što i potpuno "resetiranje" odnosa, ali, kako bi to rekli diplomati, učinjen je korak u dobrom pravcu, zar ne?

 

Pregovori za okončanje rata u Siriji

Čini se i da su Moskva i Washington blizu kompromisa u vezi sa situacijom u Siriji, ali po riječima američkog državnog tajnika Johna Kerrya, postoji još nekoliko "teških pitanja".

Američka administracija, a prije svega predsjednik Obama kojem uskoro ističe mandat, želi sa u povijesnim udžbenicima ostane zabilježeno kako je ipak postignut izvjestan uspjeh u području vanjske politike. Predsjednik SAD-a vjeruje da će na taj način opravdati dobivanje Nobelove nagrade za mir, s obzirom na to da se čini da je to bilo preuranjeno priznanje za djela koja (još) nije učinio.

Obama je iskreno priznao da je skeptičan glede prestanka neprijateljstava u Siriji. I zaista, odlazeći američki predsjednik ima valjane razloge da bude sumnjičav. Washington zahtijeva od Moskve da izvrši pritisak na Damask radi prestanka zračnih napada na "umjerenu" oporbu (ili prozapadne militantne organizacije?) i napravi "humanitarni koridor" ka sjevernim dijelovima Turske.

Čak i ako Moskva uvjeri i nagovori Bašara Asada da obustavi zračnu podršku svojim kopnenim trupama, "umjerena oporba" i Islamska Država vjerojatno neće slijediti primjer sirijske vlade, s obzirom na to da su u posljednje vrijeme ojačale i krenule u ofenzivu radi povratka izgubljenih teritorija.

Krajnji ishod prihvaćanja spomenutog zahtjeva SAD-a bila bi promjena odnosa snaga na terenu u građanskom ratu u Siriji. Međutim, treba spomenuti i to da do sada nisu otkriveni svi detalji ovog prijedloga.

 

Kremlju trenutno nije važan povratak u G-7

Uoči summita skupine G-20, njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier predložio je da se Rusija pozove na naredni susret čelnika zemalja članica skupine G-7, ako se ostvari napredak u rješavanju krize u Ukrajini i Siriji.

Kao odgovor na ovaj prijedlog, Putinov je glasnogovornik Dmitrij Peskov rekao da Moskva prednost daje sastancima skupine G-20, jer oni "mnogo bolje odražavaju odnos snaga u svijetu, a takav format omogućuje Rusiji da potpunije prikaže svoje potencijale."

Istovremeno je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ponovio da Moskva "ne drži mnogo do formata G-8" i da neće poduzimati inicijative za ponovno pridruživanje ovom skupu, krojenom po zapadnim standardima.

Rusija je 1998. godine postala članica kluba G-7 i tada se smatralo da je to veliki uspjeh, jednak zakopavanju ratnih sjekira po okončanju Hladnog rata. Pored toga, vjerovalo se da je Zapad konačno i iskreno prihvatio najveću zemlju nastalu iz nekadašnjeg SSSR-a kao svog partnera.

Kasnije, tijekom 2014. godine, dramatični događaji na istoku Ukrajine poslužili su grupi G-7 kao izgovor da Rusiju stavi na "crnu listu" i zamrzne njeno članstvo.

Što se zapravo dogodilo tijekom posljednje dvije godine i kako se od nepomirljivog stava prema Moskvi došlo do Steinmeierovog prijedloga da se Rusiji uputi poziv, makar i uvjetni, za povratak? Zašto je skupina G-8 u ruskim očima postala mnogo manje važna u odnosu na G-20? Fjodor Šelov-Kovedjajev, akademik i nekadašnji prvi zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije, iznio je svoje viđenje tog pitanja za RBTH.

"Klub G-7 je uvelike precijenio svoju taktiku štapa i mrkve prema Rusiji. Skupina je djelovala kao učitelj koji je jednog dana ljubazan prema svom učeniku, dok ga drugog dana tjera iz škole. Ponašanje G-7 učinilo je da se Moskva osjeća nepoželjnom. Osim toga, ovakav pristup nije mogao uplašiti državnika upoznatog s dalekoistočnim borilačkim vještinama koji zna kako izbjeći udarac".

- Neki smatraju da u G-20 ima zemalja koje nisu stabilne demokracije poput članica G-7.

"G-20 je prije svega platforma za diskusiju, a ne za donošenje odluka. Moskva u tom formatu vidi priliku da razgovara s velikim zapadnim silama, kao i da se njezin glas čuje što dalje".

- Znači li to da G-20 ne predstavlja ništa drugo osim platforme za diskusiju?

"Da se vratimo u razdoblje neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata. Važno je podsjetiti se da je Franklin D. Roosevelt predložio da samo tri supersile imaju pravo donošenja bitnih odluka: SAD, Velika Britanija i SSSR. Staljin je tada isposlovao da se u ovu skupinu zemalja uvrste i Francuska i Kina, tako da je formirano Vijeće sigurnosti UN-a s pet stalnih članica. Sovjetski vođa je smatrao da će to onemogućiti da anglosaksonski duo dominira svjetskom politikom i nadao se da će kineski lider jednostavno preuzimati njegove stavove, a da će Francuska biti kooperativna zbog zahvalnosti što je SSSR pobijedio nacističku Njemačku".

- Vjerujete li da Vijeće sigurnosti UN-a i dalje može upravljati svjetskim poretkom?

"...odnosno svjetskim kaosom. U ovom trenutku - da. To je najbolji mehanizam koji imamo na raspolaganju. Ali, svijet se mijenja i načela na kojima počiva više nisu nedodirljiva".

- Je li danas G-20 važna organizacija?

"Dinamična nadogradnja postojeće tehnološke baze dovela je do toga da su na međunarodnu diplomatsku scenu stupili novi akteri: transnacionalne korporacije, profesionalne udruge, mediji, itd. S druge strane, pokazalo se da je još rano držati otpisati nacionalne države. Nitko ne zna što će biti u budućnosti u pogledu konfiguriranja međunarodnih institucija fokusiranih na globalno upravljanje".

 

Samo 3% svjetskog bruto domaćeg proizvoda

Postoje mišljenja da je Rusija manje važan član grupe privredno najjačih zemalja svijeta, ali to i ne čudi, s obzirom na to da ostvaruje samo 3% svjetskog bruto domaćeg proizvoda.

Ipak, Moskva je dala određeni doprinos globalnoj ekonomskoj "perestrojki". U tom kontekstu mogu se spomenuti veze, za sada simbolične, između kineske inicijative "Jedan pojas i jedan put" i Euroazijske ekonomske unije, zatim početak realizacije prometnog koridora "Sjever-Jug", kao i stvaranje pravne osnove za jačanje suradnje među državama Kaspijskog bazena, ali i neke druge stvari.

Osim toga, evidentne konkurentske prednosti Rusije su vrhunske avio-svemirske tehnologije, proizvodnja nuklearne energije, udio od 15% na svjetskom tržištu žitarica, snažne oružane snage koje svoju učinkovitost svakodnevno potvrđuju u Siriji i pragmatična aktivna diplomacija. Zahvaljujući svemu tome Rusija je u okviru skupine G-20 prihvaćena kao ravnopravan i cijenjen partner u preuređivanju svjetskog poretka.

Naravno, u budućnosti će mnogo toga ovisiti o tome hoće li G-20 biti kočnica izgradnji novog svjetskog poretka ili će imati konstruktivnu ulogu.

 

Što dalje očekivati ​​od G-20?

Kineski predsjednik Xi Jinping, domaćin summita G-20 u Hangzhou, trudio se da plenarni sastanci budu isključivo posvećeni problemima svjetske ekonomije, kao što su slabljenje potražnje, uvođenje protekcionističkih barijera i turbulencije na financijskim tržištima.

Međutim, njegov poziv za provođenje aktivne monetarne i fiskalne politike, kao i strukturnih reformi u cilju osiguranja "održivog, uravnoteženog i inkluzivnog rasta" teško da može biti prihvaćen s obzirom da ne postoji konsenzus članica skupine G-20, koje prvo moraju postići međusobni kompromis po ovom pitanju.

Zabilježeni su i brojni sporovi. Kina je optužila Australiju da je prošlog mjeseca osujetila prodaju najvećeg energetskog sustava vrijednog 7,7 milijardi dolara kineskom kupcu. Takvih slučajeva je bilo i ranije, primjerice, sprječavanje prodaje tvrtke za uzgoj stoke Kidman & Co konzorciju predvođenom kineskim tvrtkama, tako da se već može govoriti o ponovnom uvođenju protekcionizma.

Sa svoje strane, predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker optužio je Kinu za "preveliki rast industrijskih kapaciteta", što je dovelo do gubitka brojnih radnih mjesta u industriji čelika u EU. I to nije sve. SAD je, naime, nedavno uveo carinu od 522% na hladno valjani čelik iz Kine uz obrazloženje da je to adekvatan odgovor na kinesku taktiku dampinga.

Nažalost, dok su SAD i "anglosaksonski" savez poglavito fokusirani na dva ekonomska bloka, gdje jedan obuhvaća pacifičke zemlje, a drugi je i Europska unija (ni u jednom od njih ne nalazi se Kina), šanse da G-20 dobije veću ulogu u upravljanju globalnom ekonomijom su minimalne.

Glavna tema na narednom summitu G-20 u Hamburgu najvjerojatnije će biti "migrantska kriza", što znači da jačanje instrumenata ove organizacije namijenjenih rješavanju globalne ekonomske krize neće biti visoko rangirana točka dnevnog reda, ako se uopće na njemu i nađe.

Sve u svemu, sadašnji odnos snaga u G-20 ne dozvoljava da se ostvari velika želja kineskog predsjednika Jinpinga, koji je rekao da "G-20 mora postati akcijski tim umjesto debatnog kluba". Međutim, sudeći po trenutnom stanju stvari, i sam Jinping malo vjeruje u mogućnost da se ova težnja ostvari.

Vladimir Mihejev je politički analitičar, jedan od autora projekta Troika Report.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće