Pojava ruske avijacije u Siriji, točnije jednog avijacijskog puka i pratećih službi, iz korijena je izmijenila situaciju u regiji. Rusija je, suprotno svim prognozama, djelovala tajno, brzo i učinkovito. To se u principu i moglo očekivati ako se analiziraju njezine akcije u Osetiji i na Krimu. Ruska Federacija je bila izuzetno učtiva i konstruktivna, ali čvrsta u svojoj ponudi svima koji mogu birati: ili sudjelovati pod njenim uvjetima, ili se skloniti s puta i ne smetati joj da ratuje protiv terorističkih grupacija tamo gdje smatra da je to potrebno i onako kako nađe da je potrebno. Legitimitet njezinih akcija u Siriji osiguran je zahvaljujući Asadovoj vladi.
Dodajmo još i ovo: u slučaju da rusko rukovodstvo donese odgovarajuću odluku, odriješene su mu ruke i za vojne akcije u Iraku, budući da je vlada te zemlje pozvala Rusiju da djeluje, utoliko prije što je u Bagdadu formiran centar za koordinaciju antiterorističkih akcija Iraka, Sirije, Irana i Rusije.
Ruski vojnici i vojna oprema u zrakoplovnoj bazi Hmejmim u Siriji. Izvor: TASS, Dmitry Vinogradov/RIA Novosti
Ova posljednja okolnost je šamar predsjedniku Obami, čija nezgrapna koalicija – a ona se sastoji od 62 zemlje – više od godinu dana djeluje na iračkom nebu bez ikakvog značajnog uspjeha. Djelomično se time objašnjava i Obamino proricanje da će ruska operacija u Siriji doživjeti fijasko, dok su s druge strane Putinove izjave o Sjedinjenim Američkim Državama i samom Obami daleko korektnije. Ruska avijacija je neusporedivo učinkovitija od avijacije SAD-a i njihovih saveznika jer ima kopnenu podršku sirijske vojske, odreda Kurda i Druza, šijita i Iranaca, a ukoliko bude potrebno da se Islamska Država (ID) dotuče u Iraku – i tamo će Rusija imati kopnenu podršku vojske Iraka, Iranaca, lokalnih Kurda i šijita. Uostalom, Amerikancima nitko nije branio da uspostave potrebne veze. Doduše, smetala im je zbrka koju su sami stvorili u određivanju svojih ciljeva, zadataka i saveznika.
Ruski tisak posvećuje mnogo prostora ruskoj vojnoj operaciji u Siriji. Iznose se različite varijante mogućih pravaca razvoja ove akcije, sastav zrakoplovne grupacije koju je Rusija uputila u Siriju, kao i mogući ciljevi zračnih napada. Prijelomni trenutak
Karakteristične su reakcije stranih medija u pogledu rezultata prvih zračnih napada ruske avijacije na položaje ID i drugih terorističkih grupa u Siriji. Glavni motiv u svim zapadnim publikacijama glasi da Ruska Federacija ne bombardira Islamsku državu nego neke druge ciljeve. To je djelomično točno jer su kod Homsa bombardiranje prosaudijske i proturske grupe. Ali to ne znači da na tom području nema pripadnika ID. Naprotiv, oni su nekoliko puta pokušavali prići Homsu s druge strane Palmire i napasti otud kako bi privukli pažnju na tu stranu i zaustavili ofanzivu oružanih snaga iz Damaska na taj grad.
Prvi zračni napadi ruske avijacije nanijeli su Asadovim protivnicima prilično velike gubitke. Otud zabrinutost državnog tajnika Kerryja, otud i histerija saudijskog rukovodstva – od ministra vanjskih poslova do stalnog predstavnika Saudijske Arabije pri UN-u. Ta reakcija je indikativna. To znači da Moskva uništava konglomerat islamističkih grupa koji je Rijad stvorio s tolikom mukom.
Ruska avijacija, za razliku od snaga „koalicije“, djeluje u kontaktu sa sirijskom vojskom i zato posjeduje aktualne obavještajne podatke s terena i mogućnost da navodi avione na cilj s prve linije fronta. Zapad će se na sve načine truditi umanjiti značaj te činjenice i podvrgnuti podsmjesima, ali uglavnom u medijima. Bilo bi smiješno na službenoj razini javno izražavati zabrinutost što Rusija bombardira „pogrešne“ islamiste. „Al Nusra“ je i dalje na crnoj listi terorističkih organizacija State Departmenta. Amerikanci su zabrinuti zbog toga što se bombardiraju islamističke grupe koje oni „iza kulisa“ koriste za svoje ciljeve.
To su prije svega grupe „Ahrar el Šam“ i „DŽund el Šam“. U vezi s tim se forsira tema „nastradalih civila“, iako tu tvrdnju nitko ne može dokumentirati. Treba istaknuti da maksimum koji danas Rusija želi postići u Siriji jeste stabilizacija fronta i stvaranje optimalnih uvjeta za ofanzivu Asadove vojske i kurdskih odreda na Raku. Oslobađanje glavnog uporišta „Islamske Države“, kroz koje se nafta švercuje u Tursku, dovest će do gašenja borbene aktivnosti ID u Siriji i Iraku.
Sjedinjene Američke Države smatraju da se iza ruskih akcija u Siriji krije želja Rusije da se pozicionira kao globalni igrač, da se oslobodi sankcija i dezavuira ili zamrzne ukrajinska tema. U stvarnosti, međutim, pored zaštite nacionalnih interesa taj korak Rusije bio je uvjetovan i očiglednom demonstracijom početka raspadanja monopolarnog svijeta nastalog poslije raspada Sovjetskog Saveza. Pri tome je ruska politika u saudijsko-iranskoj konfrontaciji napravila krupan korak u približavanju Iranu. Snovi lobista arapskih monarhija o zbližavanju Rusije s njima i ideje o saudijskim investicijama, po svemu sudeći, ostat će samo snovi. Moskva je ujedno napravila upadljiv pomak u osvajanju simpatija zapadne publike, koja više voli političare koji su spremni postupati učinkovito i ne obazirati se na političku korektnost. Njoj su akcije Rusije u Siriji razumljive. Doduše, utoliko će oštrija biti reakcija službenog Washingtona i Bruxellesa, jer se ne radi toliko o Siriji, koliko o novom modelu donošenja odluka na svjetskoj razini.
Hoće li ID stići u Rusiju?
Inicijative Rusije vezane za aktivizaciju borbe protiv ID pobudile su kod mnogih politologa bojazan zbog moguće ekspanzije ID u Rusiji. Oni se pribojavaju šeme po kojoj će se ID osvetiti za rusku akciju u Siriji i zauzvrat povesti u Rusiji teroristički rat. Jasno je da je stav Rusije prema Siriji zabrinuo Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku kao sponzore „sirijskog otpora“, njegove radikalizacije i islamizacije.
To se dogodilo zato što se Europljani i Amerikanci prave da to ne vide i drže se po strani. Rijad i Doha su u Siriji uzgajali džihadizam koristeći neograničene financijske priljeve i materijalno-tehničku opskrbu. To im je dopustilo da pokret otpora Asadu zasite stranim „dobrovoljcima“ i stvore protutežu regularnoj vojsci kako bi utjecaj Irana u Siriji i Libanonu sveli na minimum. Da te zemlje nisu sponzorirale islamiste, sirijski konflikt bi brzo prošao akutnu fazu, iako bi rat bio nastavljen dizanjem pojedinih objekata u zrak, a sunitsko stanovništvo bi i dalje imalo negativan stav prema vladi.
Projekt predsjednika Putina, koji je šematski predstavio u UN-u, koliko se može suditi o njemu, sastoji se u tome da se sačuva prisustvo službenog Damaska u političkom polju Sirije kao jedine garancije da neće biti pretvorena u „neuspjeli državotvorni pokušaj“. Kada Asadovi protivnici i njihovi sponzori shvate da su u pat-poziciji, moći će prijeći na inkorporiranje sunitske elite u ekonomski i politički život Sirije, kao što je svojevremeno urađeno sa čečenskom elitom u Rusiji. Jasno je da u Čečeniji nije bilo konfrontacije po vjerskom pitanju. U Siriji ona postoji, ali inkorporiranje sunita je moguće, što dokazuje iskustvo državnog aparata Asada starijeg, koji je stvorio vitalni sistem upravljanja i podjele dobara. Hoće li se to inkorporiranje realizirati s mlađim Asadom ili bez njega – nije toliko važno. Saudijska Arabija ne može beskonačno dugo financirati jurišnike za jemenski, sirijski i irački front. Ona u uvjetima krize cijena nafte ima problema s budžetom. Ako se očuva dinamika trošenja zlatnih i deviznih rezervi kraljevine na globalne projekte, te rezerve će nestati za dve-tri godine. Otprilike za godinu dana Rijad će početi osjećati u regiji pritisak od strane Irana s obzirom na rast financijskih mogućnosti Teherana zahvaljujući slabljenju sankcija. Prema tome, teško da će Saudijska Arabija i Katar u srednjoročnoj perspektivi imati dovoljno snage i sredstava organizirati veliki pokret džihadizma na Sjevernom Kavkazu. Oni mogu platiti terorističke napade koji će imati velikog odjeka, ali ne izazvati pometnju kakva je vladala tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Uostalom, sada je i situacija u sjevernokavkaskim republikama drugačija. Konkretno, Čečenija ima iskustvo ratovanja na svojem teritoriju koje nitko ne želi ponoviti. Zato se o ekspanziji ID ili Al Nusre na Sjeverni Kavkaz može govoriti samo teoretski.
Osim toga, rusko vojno prisustvo u Siriji „vezuje“ snage džihadista za njezin teritorij. Ako se nastave borbene akcije i očuva stabilnost sirijskih vlasti, onda će vjerojatnost pojave žarišta džihada na Sjevernom Kavkazu biti svedena na minimum. Glavni uvjet za prisustvo džihadista na Sjevernom Kavkazu je novac, a novca nema budući da su financijski tokovi arapskih monarhija usmjereni na Siriju, Irak i Jemen, a katarski još i na Libiju i Sinaj. Na ove teritorije se upućuju i „dobrovoljci“ kojih je sada sve manje.
„Nova stvarnost“
Zanimljivi su procesi koji se odvijaju otkako su Rusija, Sirija, Iran i Irak osnovali zajednički Informacijski centar u Bagdadu za koordinaciju borbe protiv ID. Ta odluka je po mišljenju SAD-a stvorila „novu stvarnost“ i prisilila Zapad da se potrudi i udubi u smisao planova Moskve. Realno gledano, stvaranje centra koji je zapadni tisak okarakterizirao kao zajednički generalni stožer četiri zemlje označava da se u Bagdadu nalaze „oficiri za vezu“, da oni prate situaciju na frontovima Sirije i Iraka i šalju zajedničke preporuke svojim glavnim gradovima.
Ruski predsjednik je u UN-u nagovijestio mogućnost stvaranja alternativne koalicije za borbu protiv ID prije susreta s predsjednikom SAD-a, i tom prilikom „rezervirao“ sudjelovanje u spomenutom savezu onih kojima je Washington prethodno uskratio takvu mogućnost. Radi se prije svega o Iranu i Siriji. Najoptimističniji rezultat rusko-američkih konzultacija mogla bi biti podjela zona odgovornosti dviju koalicija i uspostavljanje kontakata kako bi se isključili slučajni međusobni okršaji i uspostavila opća koordinacija djelovanja. Realnije je očekivati da i jedna i druga koalicija djeluju po vlastitom nahođenju, ističući samo „crvene zastavice“ i međusobno koordinirajući svoje procese koliko je potrebno.
Istaknut ćemo na kraju i to da su akcije ruskog ratnog zrakoplovstva u Siriji i prodor ruske diplomacije u pravcu Iraka, pored svega ostalog, omogućili Rusiji da povrati ugled izgubljen u postsovjetskom razdoblju. Bliski istok poštuje samo jake i samostalne. Moskva, srećom, sada ispoljava daleko više opreznosti nego u ranijim vremenima, o čemu svjedoči razina koordinacije koju je ponudila Izraelu i Americi, a uz to pravila igre koja vrijede u ovoj regiji poštuje daleko više nego Washington. I to je, nesumnjivo, veliki plus. Da li Rusija u ovoj situaciji nešto rizikuje? Naravno. Ali riskirala bi mnogo više da se u kritičnom trenutku nije umiješala u sirijski vojni konflikt u ovom minimalnoj količini koju vidimo. To očigledno ne uzimaju u obzir oni koji kritiziraju poteze ruskog rukovodstva, posebno kritičari u samoj Rusiji...
Evgenij Satanovski je direktor Instituta za Bliski istok. Original teksta je objavljen na stranicama Voenno-promišlennij kurer.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
Reakcija Zapada na rusku vojnu intervenciju u Siriji nije homogena.