Rusija svjesna rizika u „Velikoj igri”

Službeni predstavnik administracije SAD-a upozorio je Rusiju da se može naći u izolaciji ukoliko nastavi s pružanjem podrške režimu Bašara Asada u Siriji. I drugi zapadni lideri izražavaju zabrinutost, doduše pomalo nerazgovijetno, jer nitko od njih nema jasnu koncepciju djelovanja u kriznom području. Otuda i podijeljenost stavova. Jedni kažu: ”Ne treba dopustiti da ’uljudni ljudi u zelenoj uniformi’ dođu u Latakiju”, a drugi: „Neka Rusi probaju, možda će nešto i postići”.

Kako Rusija izlazi na kraj s islamskim ekstremistima? Ekstremistička organizacija „Islamska država“ predstavlja „pravu opasnost“

Odbacimo ideološku pristrasnost s kojom se doživljava svaki potez Rusije i pokušajmo shvatiti zašto se ne može formirati jedinstveni front borbe protiv „Islamske Države”, iako je neosporno da je on krajnje potreban. Postoji čitav niz fundamentalnih nesuglasica, od kojih su neke javno iskazane, a neke su samo nagoviještene.

Prvo, kada je riječ o organizaciji „Islamska Država”, po inerciji se primjenjuje kategorija terorizma. Zbog toga je prirodno što svi govore o antiterorističkoj akciji. To, međutim, nije najsretnija definicija, jer ona upućuje na događaje s početka 2000-ih, kada je Bushova administracija objavila svjetsku borbu protiv terorizma, čime su zapravo stimulirani procesi koji su dostigli kulminaciju u sadašnjem kaosu. Osim toga, ako se pojavom „Islamske Države” svijet suočio s terorizmom, onda je to novi tip i nova razina terorizma. Islamisti na čelu sa El Bagdadijem zapravo namjeravaju srušiti kompletnu institucionalnu strukturu Bliskog istoka i postaviti mu nove idejne i državno-političke temelje.

Bilo kako bilo, „Islamska Država” je zaslužila da se protiv nje poduzmu najozbiljnije moguće mjere, uz primjenu čitavog arsenala sredstava kojima države raspolažu. Zapad, međutim, i dalje radije promatra ovu ekstremističku organizaciju kroz prizmu uobičajenih predstava o borbi protiv terorizma, dok je Rusija sklona djelovati onako kako je svojstveno pravom ratu između dviju država.

Drugo, ne podudaraju se predodžbe o tome kakve perspektive ima Sirija u formatu u kome je dosad postojala. Zapad se fokusirao na ličnost Bašara Asada, što znači da je ključno pitanje zapadnih zemalja tko će biti na čelu buduće Sirije. Zbog toga se prvorazredni značaj pripisuje pregovorima o podjeli vlasti s opozicijom, obnavljanju ženevskog mirovnog procesa, itd.

Asadov intervju za ruske medije očima stručnjaka Ruski eksperti prokomentirali su ključne momente iz intervjua predsjednika Sirije za ruske medije.

Rusija je, kao što je poznato, podržavala ženevski i moskovski mirovni proces, doduše s vlastitih pozicija. Sada se, po svemu sudeći, uvjerila da postoji daleko akutniji problem, a to je pitanje što će na kraju ostati od nekadašnje Sirije. Zapravo je došlo do fragmentacije zemlje na zone pod kontrolom različitih sila (ili bez ikakve kontrole), tako da je teško i zamisliti obnovljenje nekadašnje sirijske države. Drugim riječima, pitanje je gdje treba učvrstiti pozicije kako bi se zaustavio prodor „Islamske Države”.

Jasno je da će u preuređenom entitetu, kako god se on ubuduće nazivao, svakako biti aktualna i tema vlasti. I ta vlast će se morati dijeliti, ali prethodno treba sagledati koji dio Sirije će biti sačuvan. U ovom trenutku Moskva smatra, ne bez temelja, da je koalicija u uvjetima masovnog napada izvana dobra samo ako različite sile privremeno odbace međusobne nesuglasice i iskreno se ujedine protiv zajedničkog neprijatelja. Sirija nije takav slučaj. Tamo su i vlast i opozicija gotovo apsolutno „ukopane” na svojim pozicijama. U takvoj situaciji nije uputno prisiljavati ih na suradnju (što vanjskih akteri, teoretski gledano, mogu pokušati). Koalicija koja ih eventualno pokuša ujediniti brzo će se raspasti. Jasno je da bi u tom slučaju „Islamska Država” zauzela Damask.

Pa ipak, u kojoj mjeri je, i pored nabrojanih razlika, realno očekivati da vodeći akteri postignu međusobnu suglasnost o zajedničkom djelovanju u Siriji? Bujice izbjeglica koje teku u Europu i potpuna nesposobnost da se nešto u tom pogledu poduzme utječu na vrlo brzu promjenu raspoloženja javnosti u Starom svijetu. Sada Europljani već smatraju da ove događaje treba zaustaviti po svaku cijenu, i to izvan Europe. Američki stav je uvjetovan čitavim klupkom različitih motiva, i više nije tako monolitan. Službene izjave SAD-a više ne odgovaraju u potpunosti stvarnim stavovima, a suprotstavljanje Moskvi nije motivirano toliko željom da se ukloni Asad, koliko strahom da će Rusija suviše učvrstiti svoje pozicije u regiji. Ali to je ipak pitanje racionalne ravnoteže interesa, što je uvijek lakše riješiti (iako ipak nije nimalo lako), nego sukob utemeljen na ideološkim uvjerenjima.

Što Rusija traži u Siriji? Porazgovarali smo sa stručnjacima o stvarnim namjerama Rusije kada je riječ o Siriji.

Razumije se, pokretanjem kampanje protiv „Islamske Države” i dubljim uvlačenjem u peripetije Bliskog istoka Rusija preuzima na sebe rizik. Postoji opasnost od materijalne štete i posebno od ljudskih žrtava, posebno ako se uzme u obzir okrutnost neprijatelja. Ta opasnost se ne može previdjeti. Međutim, postoji i sumnja u pogledu ostvarljivosti cilja. Nema nikakvih garancija da će biti postignut uspjeh, pogotovo s obzirom na zamršenost situacije na terenu, gdje ratuju svi protiv svih i jedni drugima zabijaju nož u leđa. Rusko javno mnijenje treba biti spremno za različite scenarije.

Treba ipak priznati da odluka o aktivnijem sudjelovanju u sirijskom okršaju proizilazi iz linije koju je Rusija dosada sprovodila. U međunarodnoj politici se uvijek cijeni postupak, a ne kritika sa strane. Upravo postupak donosi poene i podiže status. Istina, učinak može biti i suprotan, ali rizik je uvijek sastavni dio „Velike igre”.