Zloslutni Kondor kruži nad Crnom Gorom i Ukrajinom

U Crnoj Gori je iz automata ubijen Saša Marković, bivši zastupnik crnogorske skupštine i član nekadašnjeg Liberalnog Saveza Crne Gore, a u Ukrajini su ubijeni Oleg Kalašnjikov, bivši zastupnik Vrhovne Rade i aktivist opozicijske Stranke regija, i nezavisni publicist te pisac Oles Buzina.

Što je zajedničko ovim ubojstvima? Prije svega, osjećaj apsolutne nekažnjivosti ubojica. Zločini su izvršeni usrijed bijela dana i očigledno su usmjereni da izazovu strah. Takva praksa je obično svojstvena silama koje imaju pokrovitelje na visokim položajima.

Nameću se paralele s krvavom operacijom Kondor, koju su 1970-1980-ih godina provele vlasti nekoliko država Latinske Amerike na čijem čelu su tada bili fašistički i profašistički režimi. Tada su u različitim zemljama (uključujući i SAD) uz podršku američkih specijalnih službi sistematski ubijani kako aktivisti opozicije i novinari, tako i ljudi koji su prije dolaska fašista na vlast bili na visokim državnim funkcijama – recimo, Orlando Letelier, bivši čileanski ministar vanjskih i unutarnjih poslova i obrane u vladi Salvadora Allendea, koji je ubijen 1967. godine u Washingtonu.

Detalji istrage ubojstva opozicionara Borisa Nemcova Prema preliminarnim podacima istrage, ubojica Borisa Nemcova nije bio profesionalac. Jedna od verzija koja ima prednost pri razmatranju je ona koja govori o tome da su ga ubili radikalni nacionalisti zbog njegove pozicije po pitanju ukrajinskog sukoba. Međutim, ruski nacionalisti smatraju da im taj slučaju pokušavaju ''prišiti''.

Organizatori političkih ubojstava u Crnoj Gori i Ukrajini imali su i drugi, ništa manje važan, a možda i važniji cilj – fizičko uklanjanje konkretnih predstavnika opozicije ili neovisnih pokreta koji na neki način ugrožavaju aktualnu vlast.

S tog gledišta sve tri žrtve su objektivno stajale na putu vlastima u Podgorici i Kijevu. Saša Marković je razotkrivao namjere vlasti da forsiraju „uvlačenje” Crne Gore u NATO zaobilazeći referendum i druge potrebne procedure, i zalagao se za jačanje veza s Rusijom. On je prije dvije godine dao sljedeću izjavu: „Amerika je okupirala Crnu Goru. Zasad je to de facto, a de jure će biti kada nas silom uvuku u NATO”. Prema njegovim riječima, tri četvrtine parlamentarnih stranaka uvlače Crnu Goru u NATO, dok se tri četvrtine njenih stanovnika protivi tome. Jasno je da slične konstatacije poništavaju pronatovsku retoriku crnogorskih vlasti na čelu s premijerom Milom Đukanovićem, koji je kao svoj glavni politički pravac promovirao sjevernoatlantsku integraciju Crne Gore usprkos mišljenju većine sunarodnika.

Isto je toliko bio opasan za teoretičare i praktičare euroatlantizma bivši ukrajinski zastupnik Oleg Kalašnjikov. Prema dostupnim informacijama, on je još kao oficir u Glavnoj obavještajnoj upravi Ukrajine prikupio materijal koji kompromitira sadašnjeg šefa Službe sigurnosti Ukrajine Valentina Nalivajčenka. Dokumenti su se konkretno ticali mogućih okolnosti u kojima je Nalivajčenka vrbovala CIA.

Valentin Nalivajčenko je danas jedna od ključnih figura u Kijevu, i upravo on se zalaže za vojno miješanje Washingtona u konflikt na istoku Ukrajine. I Marković i Kalašnjikov su zapravo doveli u sumnju ključni čimbenik vanjske politike svojih zemalja – njen proamerički i istovremeno antiruski vektor.

Prisjetimo se da je operacija Kondor u Čileu, Argentini, Brazilu, Urugvaju, Boliviji i Paragvaju realizirana uz podršku CIA.

Što se tiče Olesa Buzine, koliko god da je kontroverzna ličnost, jedna njegova ideja je nesumnjivo autentična, i upravo je ona proturiječila koncepciji državnog ustrojstva Ukrajine, promatranog kroz prizmu nacionalističke, profašističke i antiruske „vlasti Majdana”. To je ideja trojedinstva ruskog naroda kroz tri njegova sastavna dijela – Velikoruse, Maloruse i Bjeloruse. S takvih pozicija je Oles Buzina u svojim javnim nastupima kritizirao nacionaliste s obje strane ukrajinskih barikada, zalažući se konkretno za potrebu bratskih odnosa između Kijeva, Donjecka, Luganska i Moskve. Međutim, čak i takve ideje su danas smrtonosni izazov za kijevske vlasti...

U operaciji Kondor ubijeno je najmanje 60 tisuća ljudi koji su smetali fašističkim liderima latinoameričkih država i njihovim pokroviteljima u Washingtonu. Prema podacima međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, tu operaciju je kontrolirao osobno američki državni tajnik Henry Kissinger, koji je danas jedan od ideologa ukrajinskog Majdana, kao i euroatlantskog vektora u politici balkanskih zemalja.

Više o situaciji u Ukrajini

Nije nimalo slučajno što je ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu ovih dana na konferenciji za međunarodnu sigurnost, održanoj u Moskvi, okarakterizirao događaje u Ukrajini kao „najveću tragediju u nizu obojenih revolucija”. Prema njegovim riječima, „u težnji da uvuku Kijev u svoju orbitu, Amerika i njeni najbliži saveznici prešli su sve moguće granice”.

Isto se to može reći i za vlasti Crne Gore, koje se u savezu sa SAD-om i NATO-om kreću u pravcu prekida tradicionalnih veza sa Srbijom i Rusijom, tako da su priznale samoproglašenu neovisnost Kosova i na sve načine se trude na teritoriju svoje zemlje dovesti vojne baze NATO pakta. Takvim vlastima, kakve su danas u Kijevu i Podgorici, zaista ne trebaju nezavisni političari i novinari (pogotovo ako posjeduju i dokumente koji kompromitiraju „euroatlantiste”). A one koji su previše tvrdoglavi Kondor odnosi u svoje prekooceansko gnijezdo.

Autor je doktor povijesti, stariji znanstveni suradnik Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti.