Rat u Ukrajini – rat za nova pravila igre u svijetu

Nakon Hladnog rata nisu potpisani nikakvi sporazumi koji konstatiraju rezultate tog sukoba, tj. nije potpisano ništa poput Krimskoj sporazuma (potpisanog u Jalti 1945.). Ujedinjenje Njemačke i raspad Varšavskog pakta i SSSR-a odvijali su se uz osmijehe ranijih protivnika, uz uspavljujuće razgovore o tome kako sada nastupa slavna era trijumfa općeljudskih vrijednosti. Pojedinci su čak i NATO-u proricali još najviše dvije-tri godine života (to je, recimo, govorio šef njemačke diplomacije s početka 1990-ih Hans-Dietrich Genscher).

Dvanaest prijatelja Vladimira Putina Nakon što je Zapad u proljeće 2014. uveo ekonomske i političke sankcije, Rusija se zapravo lišila veza sa SAD-om i europskim državama stečenih u protekla dva desetljeća. U toj situaciji ruska vlast je morala ponovno razmotriti vanjskopolitičke prioritete i započeti tražiti nove saveznike.

Međutim, iluzije su se brzo raspršile. Zapad se prešutno počeo pridržavati stava da je Hladni rat završen pobjedom jedne strane, a s „pobijeđenima“ i inače nema mnogo razgovora. Protivljenje Moskve „jednopolarnom svijetu“ djelovalo je kao ispoljavanje starih imperijalističkih kompleksa. NATO se širio na istok. U Europskoj uniji se nakon njenog širenja (također na istok) pojavilo mnogo zemalja čije su političke elite napravile karijeru pomoću „konfrontiranja s ruskim imperijalizmom“. U Moskvi je sve više predstavnika vladajućih krugova smatralo da se dalje ne može odstupati. Kada je pod pritiskom uličnih protesta u veljači 2014. iz Kijeva pobjegao formalno legitimno izabrani predsjednik Janukovič, u Kremlju je zavladao osećaj da je „neprijatelj pred kapijom“.

U idealnoj varijanti Moskva bi, naravno, željela da se rat u Ukrajini ne završi Minskim sporazumima, nego nekakvom Jaltom-2, ali zasada joj ne polazi za rukom da nametne Zapadu takav scenarij, prije svega zato što se Zapadu čini da je Rusija suviše slaba. Pale su cijene nafte, ekonomija je na udaru zapadnih sankcija, a najvažnije je da Moskva, izgleda, nema saveznike. Čak se i Kazahstan i Bjelorusija uzdržavaju od odobravanja onoga što Rusija čini u Ukrajini i što je već učinila na Krimu. 

Bez saveznika, ali s mnogo simpatizera

Međutim, odsustvo saveznika nikako ne znači da Vladimir Putin nema simpatizere u svijetu. Naprotiv, ima ih mnogo. To je prije svega Kina. Naravno, Peking neće otvoreno stati na Putinovu stranu u konfrontaciji s Amerikom, ali ako je Washingtonu principijelno važno da ne dopusti Putinu da „pobijedi“ u Ukrajini, onda je za Peking važno da sama Amerika ne izađe iz te situacije kao pobjednik. Kina će ujedno pokušati iskoristiti složenu situaciju u kojoj se našla Moskva kako bi pojačala vlastite pozicije. U ruskoj vladi je već bilo prijedloga da se Kini odobri koncesija za niz strateških nalazišta.

Moskva ima mnogo simpatizera i u islamskom svijetu. U igrama s Amerikom u regiji Velikog Bliskog Istoka Iranu je daleko lakše manevrirati uz podršku „antiamerički raspoložene“ Moskve, nego u slučaju da Moskva i Washington postignu dogovor i koordiniraju svoje poteze prema Iranu. Ni drugi islamski režimi ne bi imali ništa protiv bar malo „razblažiti“ američku hegemoniju, jer se nikad ne zna šta se od nje može očekivati. Amerika čas podržava predsjednika Egipta Mubaraka, čas pozdravlja „arapsko proljeće“ i dolazak islamista na vlast, čas kritizira egipatski vojni vrh zbog „nedemokratskih“ metoda svrgavanja islamista.

Više o situaciji u Ukrajini

Ni Latinska Amerika više nije „zapećak“ Sjedinjenih Američkih Država. Populisti koji su tamo došli na vlast sve aktivnije „koketiraju“ s Moskvom, i pri tome očigledno imaju u vidu dugoročniju perspektivu, u kojoj će se konačno ispostaviti da takozvani „jednopolarni svijet“ i nije toliko čvrst kako se mislilo početkom 1990-ih. Štoviše, u praksi se pokazalo da je daleko nestabilniji i nepouzdaniji od svijeta u doba Hladnog rata, u kojem su se međunarodni odnosi držali na ravnoteži snaga i na određenim pravilima igre. Tadašnja pravila su se generalno poštovala, za razliku od sadašnje situacije, kada po pitanju pravila, koja navodno vrijede u cijelom svijetu, postoji samo jednog arbitra. Taj arbitar sam formulira pravila, sam vodi računa o njihovom poštovanju i sam ih može krštiti, ako mu je to mnogo važno. To je jasno i Moskvi i Washingtonu, i zbog toga se konfrontacija u Ukrajini neće brzo završiti. Suviše je važna za obje strane, te će prema tome potrajati.