Zašto je Rusija protiv ulaska Ukrajine u NATO?

Na Zapadu je rasprostranjeno mišljenje da je ruska politika, kada se radi o krizi u Ukrajini, determinirana osobnim ambicijama predsjednika Vladimira Putina. U Rusiji se, naprotiv, smatra da je ova kriza uzrokovana širenjem sfere utjecaja Zapada na istok. Ovo širenje je stvorilo situaciju igre "s nultom sumom" [kada gubitak koji doživi jedan sudionik, drugome automatski donosi dobit - prim. prev.] na postsovjetskom prostoru, gdje su neke zemlje više vezene za Rusiju od drugih. U krizi u Ukrajini Moskva štiti svoje nacionalne interese, a neki od njih su za Rusiju od životne važnosti.

Pokušat ću objasniti rusku politiku pomoću imaginarne analogije. Zamislimo da se prije 23 godine nije raspao SSSR, nego Sjedinjene Države. Uslijed toga su se obalne i granične države Washington, Kalifornija, Arizona, Novi Meksiko, Texas, Florida i Georgia odvojile od SAD-a. Nekadašnje Sjedinjene Države izgubile su izlaz na Tihi ocean, a ključni objekti državne infrastrukture, kao što su raketodrom, vojne baze i luke, naftovodi i željezničke pruge, GPS centri i industrijski objekti, ostali su na teritoriju drugih država. Narednih dvadesetak godina Washington je radio na obnavljanju gospodarstva i na stvaranju alternativne infrastrukture u slučajevima kada su novi susjedi odbili surađivati s SAD-om. Međutim, neke bivše američke teritorije željele su obnoviti savez i s njima je Washington održavao suradnju. U takvoj situaciji utjecajna i progresivna europska sila počela je jačati svoju prisutnost u Sjevernoj i Latinskoj Americi, vršeći svoju ekspanziju s Kube. Vanjska sila je nekadašnjim Sjedinjenim Državama predložila vojni savez i ekonomsku integraciju pod parolom "zemlje imaju suvereno pravo birati svoj put". Između SAD-a i ove vanjske sile počinje igra "s nultom sumom". Trvenja dovode do sukoba oko raketodroma na Floridi i oko vojne pomorske baze u San Diegu u Kaliforniji. U ovoj borbi vanjska sila širi svoju sferu utjecaja, a SAD štiti svoje interese. Sve je to logično.

Kako se NATO "vratio svom izvoru" Kakvi su planovi NATO-a u Istočnoj Europi, krši li Savez sporazume potpisane s Rusijom i tko više gubi zbog prekida suradnje? Na ova pitanja u razgovoru sa specijalnim dopisnikom lista Kommersant odgovara Aleksandar Gruška, stalni predstavnik RF pri NATO-u.

Ista logika objašnjava politiku Rusije u Ukrajini. Ona štiti svoje interese: vojnu bazu na Krimu, tranzit energenata u Europu, trgovačko-industrijsku suradnju i prava ruskog stanovništva. Na mjestu Moskve SAD bi činio to isto.

Međutim, u stvarnosti ne jača neka europska država svoje prisustvo u Novom Svijetu, već NATO i SAD to čine u Starom Svijetu. Prema logici Bruxellesa i Washingtona, zemlje postsovjetskog prostora imaju suvereno pravo birati u kakve će političke, ekonomske i vojne saveze ulaziti. Ali velike zemlje koje su se našle izvan NATO-a se pitaju: kakva je uloga ove organizacije na kontinentu i od koga se ona planira braniti?

NATO je poslije Drugog svjetskog rata zamišljen kao obrambeni savez protiv SSSR-a. Nakon raspada Sovjetskog Saveza uslijedio je pokušaj da vojni potencijal NATO-a prisvoji globalne značajke. Savez se, naime, spremao braniti od cijelog svijeta. Tako se tijekom posljednjih 20 godina NATO dva puta branio od Jugoslavije, a također i od Afganistana i od Libije. Članice NATO-a su 2003. raspravljale o tome treba li se braniti od Iraka i najodlučnije među njima odlučile su da treba. U kontekstu ukrajinske krize zamjenik glavnog tajnika NATO-a Alexander Vershbow je izjavio da NATO u Rusiji vidi prijetnju. On je ponovio ono što su prije njega izjavljivali neki američki senatori, kao i čelnici baltičkih zemalja i Poljske.

Blagostanje vodi demokraciji, a ne obrnuto

Mnogi u NATO-u ne shvaćaju da su države postsovjetskog prostora vrlo krhke tvorevine. Vanjske provokacije mogu uništiti političku stabilnost u ovim zemljama, a samim tim i uvjete za gospodarski rast. To sprečava postsovjetske zemlje da brzo prođu takozvanu zamku osrednjih primanja i da dostignu razinu razvijenih europskih zemalja. Blagostanje vodi  demokraciji, a ne obrnuto.

Stanovnicima SAD-a i EU, koji su tijekom jedne generacije bili svjedoci ubrzane integracije i razvoja, čiani se da cijeli svijet živi u istom tempu kao i oni. Međutim, na postsovjetskom prostoru svih tih godina odvijali su se drugačiji procesi - raspad društva i pokušaji da se spriječe konflikti koje je takvo stanje izazivalo.

Rusija posljednjih godina pokušava povratiti poziciju dinamične jezgre Euroazije. U Ukrajini je ovaj proces došao u sukob sa širenjem zone utjecaja Zapada prema istoku.

Istina je da nije SAD inicirao smjenu vlasti u Kijevu. Ali on je odlučio ovu situaciju iskoristiti kako bi ojačao svoje pozicije. Na taj način je izazvao raskol u ukrajinskom društvu i ojačao neodgovorne političke snage u njemu. Nova Vlada u Kijevu željela je iskoristiti SAD i NATO za borbu protiv Rusije isto kao što je to pokušao učiniti Mihail Saakašvili, kada je 2008. izvršio napad na ruske mirovne snage u Južnoj Osetiji.

Više o situaciji u Ukrajini

Podržavajući euroatlantsku integraciju Ukrajine, Zapad ovu zemlju rastura na dijelove i nanosi nenadoknadivu štetu svojim odnosima s Rusijom. Neizbježan zaključak glasi: u interesu svih strana je da se počnu dogovarati o pravilima suradnje u Europi i o tome kako postići stabilnu budućnost za Ukrajinu.

Autor je doktor znanosti, izvanredni profesor na Moskovskom državnom sveučilištu za međunarodne odnose (MGIMO) i suradnik Valdajskog kluba.