U susret epohi svjetske višepolarnosti

Visok kulturno-intelektualni potencijal europske civilizacije nije mogao spriječiti ni Drugi svjetski rat, izazvan, između ostalog, ksenofobičnom teorijom rasne dominacije, koja je zaposjela umove visoko razvijenih naroda Europe. Iz Drugog svjetskog rata ubrzo se razvio Hladni rat. Prije četvrt stoljeća nestali su ideološki razlozi za njegovo daljnje trajanje: blok socijalističkih zemalja se sam rasformirao, raspao se Sovjetski Savez. Međutim, nekadašnji protivnici ovog bloka nisu slijedili taj primjer. Oni ne samo da su sačuvali svoje vojnopolitičke infrastrukture, nego su ih čak ojačali i proširili. Tako su se zadržale pretpostavke za nastavak podjela i sukoba na euroazijskom kontinentu, što je i počelo neizbježno dolaziti do izražaja u događajima posljednjih desetljeća, od rata u bivšoj Jugoslaviji do današnjeg ukrajinskog  sukoba.

Prema višenacionalnom i multikulturnom Sovjetskom Savezu iz vremena Hladnog rata Zapad je primjenjivao politiku obuzdavanja. Ali Sovjetskog Saveza više nema. Nema ni razloga za nastavak Hladnog rata. Međutim, prema zemlji koja je nasljednik SSSR-a, tj. prema suvremenoj Rusiji, Zapad nije počeo primjenjivati ​​drugačiju, kvalitativno novu politiku.

Nova je mogla biti politika uključivanja. Ali Zapad nije odolio iskušenju da ubere plodove "pobjede" u Hladnom ratu. Prividne pobjede, treba reći, jer okončanje Hladnog rata bilo je u jednakoj mjeri uspjeh i rezultat napora svih njegovih sudionika. Ma kako bilo, krenuli su za malim - podijeliti svijet na "naše" i "njihove" - a mogućnost za veliko su pritom izgubili. Htjeli su svaku državu staviti pred lažni izbor - "s nama ili protiv nas"? Naprije su to bile Poljska i Bugarska, zatim Gruzija i Moldavija, sada Ukrajina, a onda, možda, Bjelorusija i Kazahstan...

A Rusija? Ima li Zapad "rusku" strategiju? Upravo strategiju? Kao što postoji europska strategija, euroazijska strategija, svjetska strategija? Ne, tako nešto ne postoji. Niti je postojalo. Jer, da je takva strategija postojala, mi bismo se, kao u svoje vrijeme Francuska i Njemačka, koje su formirale sadašnju Europsku uniju, cijelo vrijeme koncentrirali na ono što nas već povezuje, a ne na ono što nas još uvijek dijeli. No cjelokupno iskustvo iz posljednja dva desetljeća pokazuje nam da se, kada se radi o politici prema Rusiji, uvijek ističu razlike, a ne ono što nam je zajedničko.

Ako želimo stvari nazvati pravim imenima, moramo priznati da Zapad riskira gubitak Rusije, time što među njezinim susjedima regrutira "nove saveznike". I to je osnovna geopolitička računica Zapada. Jer Rusiji se ništa strašno neće dogoditi. No neće doći do udruživanja, neće biti suradnje na globalnoj razini.

Dok se ne udružimo, nećemo pobijediti terorizam.

Nećemo spriječiti trgovinu narkoticima.

Nećemo riješiti problem energetike.

Nećemo riješiti problem resursa.

Nećemo riješiti problem pitke vode.

Nećemo riješiti problem održivog razvoja.

Zapad situaciju u Ukrajini pokušava predstaviti kao posljedicu imperijalističkih težnji Rusije, koje predstavljaju opasnost za njezine susjede. Ali ovakva primitivizacije krize ni na koji način nam ne pomaže da iz nje pronađemo izlaz.

Ebola, Rusija i ISIS, najveće pošasti današnjice Predsjednik SAD-a je za govornicom UN-a rekao da je Rusija, poslije ebole, najveća prijetnja za Ujedinjene nacije. Teroristička organizacija ISIS morala se na listi globalnih pošasti zadovoljiti ponižavajućim trećim mjestom, daleko iza Rusije. U ovom svjetlu treba promatrati nedavni niz antizapadnih izjava ruskih političara.

Istinski razlozi tragičnih događaja u Ukrajini leže, međutim, prije svega u pokušaju da se unutarnji konflikt u ovoj zemlji predstavi kao posljedica nekih vrijednosnih sukoba između naroda, iza čega se počinje nazirati i nova podjela na "dobre" (one koji mogu prihvatiti određene vrijednosti) i "loše" (one koji ih ne prihvaćaju). Zapravo, u osnovi konflikata, koje neki pokušavaju predstaviti kao međucivilizacijske, najčešće leže ekonomski i socijalni problemi. Oni su vezani za velike razlike u životnom standardu, nacionalnom razvoju, u podjeli dobara i u globalnim kretanjima resursa.

U slučaju Ukrajine svi ovi problemi su višestruko uvećani zbog pokušaja nacionalista da ignoriraju povijesne, nacionalne i kulturne tradicije vlastite zemlje, da je podjele na "naše" i "njihove", a zatim pretvore u zemlju "samo za Ukrajince". Neizbježne posljedice takve politike idu od fizičkog obračuna s građanima koji se s takvim usmjerenjem ne slažu sve do pravog građanskog rata, pri čemu je to postalo moguće, prije svega, zbog bezuvjetne podrške koju ukrajinski nacionalisti dobivaju iz inozemstva.

Ruski primjer nam, naprotiv, pokazuje da je moguće da unutar jedne države stoljećima zajedno opstaju različite rase, kulture i religije. Općenito govoreći, povijest Rusije je povijest dijaloga među civilizacijama. Ovaj dijalog nije uvijek bio idealan. No Rusija je znala pronaći modele zajedničkog života u ime općeg dobra, što njezino iskustvo čini jedinstvenim i vrijednim pažnje. Moguće je da upravo zbog ovih civilizacijskih specifičnosti Rusija nikada nije bila kolonijalna sila, već je, naprotiv, dala suštinski doprinos ukidanja sustava kolonijalizma u svijetu.

Rusija je, kao i uvijek, spremna pružiti svoj ​​doprinos razvoju dijaloga među civilizacijama, zato što ni ne vidi postojanje druge mogućnost. Točnije, zato što vidi da su scenariji koji se nude kao alternativa, među kojima je i mehanizam uspostavljanja jednopolarnog liderstva, pred našim očima dokazali da vode u slijepu ulicu, pa i da nose opasnost. Svijet, doduše s naporom, ipak stupa u novu epohu, u epohu faktičke višepolarnosti. Vrijeme je da se za nju pripremimo, a ne da se držimo recepata iz prošlosti.

Autor je rukovoditelj Federalne agencije za pitanja Zajednice neovisnih država, sunarodnjaka u inozemstvu i međunarodnu humanitarnu suradnju "Rossotrudničestvo".