Novinar na zadatku: Kako reći ''stop'' poludjeloj i naoružanoj masi

Andrej Stenin, nestali fotograf agencije Rusija danas, poginuo je još prije mjesec dana tijekom ratnih akcija na jugo-istoku Ukrajine, o tome piše istovremeno nekoliko neovisnih izvora. Neovisni fotograf Denis Sinjakov za Ruski vjesnik govori o tome je li novinar u ratu sudionik onog što se događa oko njega.

Brani se sam

Stotinu fotografa sad trči na liniji fronta negdje u Siriji, želeći postati fotograf The New York Timesa te svaki misli da je upravo novinar, a ne fotograf koji radi u ekstremnim uvjetima. No to je daleko od stvarnosti. Preporučio bih svima da si prije puta u rat postave sljedeće pitanje: ''Zbog čega?''. Što drugima želi reći fotograf o tom ratu? Misli o tome da će njegove fotografije promijeniti svijet su glupost u koju čak ni on sam ne vjeruje. Ni uredništvo ga ne prisiljava da ode tamo. To je izbor samog novinara, dakle, on se sam mora brinuti za vlastitu sigurnost.

Kako je ruski tisak popratio Porošenkovu izjavu o početku ruske invazije U petak je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko objavio da je na teritorij njegove države ''de facto upala ruska vojska'', pritom nije bilo proglašeno ratno stanje.

Sjećam se nekoliko slučajeva kad su jako mlade kolege bili ubijeni, i to samo zbog toga što nisu imali iskustvo kako komunicirati s ljudima u ratu. Uredništvo vas ne može zaštiti, jer ste upravo vi izvor informacije, a ne obrnuto, dakle, vi sami morate preuzeti na sebe čitav rizik. Uredništvo vas samo obvezuje da nosite pancirku. Inače ćete imati problema s dobivanjem osiguranja.

Novinarska etika

Jedno od najpopularnijih pitanja o novinarskoj etici u ratu zasigurno je ono je li novinar sudionik događaja. Na to pitanje nema jasnog odgovora. Među vojnim novinarima ima mnogo ljudi čiji su moralni principi niski. Novinarski fotografi su većinom još i glupi. Ako u vagonu podzemne željeznice nekog tuku, koliko će ljudi skočiti i pomoći žrtvi? Mislim da ne više od 10%. Tako je i s novinarima – neće se boriti za žrtve vojnih akcija, ali neće ni sudjelovati u tuči. Na žalost, fotografska kamera ili bilježnica ne povećavaju hrabrost, poštenje ili moral.

Na tečajevima za novinare koji rade na ratnim područjima, učili su nas kako pružati pomoć ranjenicima. Od tjedan dana predavanja pet dana bilo je posvećeno upravo toj tematici. Primjenjujem li to znanje u praksi i imam li smjelosti poludjeloj naoružanoj masi reći ''stop'', ne znam. Želio bih da imam. No nitko ne zna kako će se ponašati u stvarnoj situaciji.

Moj kolega, fotograf Sergej Maksimišin, voli ovu izreku: ''Rat započinje kad dolazi CNN i završava se kad odlazi''. Na žalost, to je istina. Mnoge fotografije, za koje se govori da su klasici ove profesije, nikad ne bi nastale da nije bilo tamo fotografa, jer takva situacija se jednostavno ne bi dogodila bez njega. Želim vjerovati da je istina i ono suprotno – postojanje fotografske kamere nekog je spriječilo da počini zločin. Ipak mislim da je to rijetkost.

Korporativna solidarnost

Ne sjećam se ni jednog slučaja kad se novinarska zajednica u Rusiji u istom mahu odlučila nekog zaštiti. Takva zajednica jednostavno ne postoji niti će postojati još dugo vremena. Ona se ne može pojaviti, ako se smatra normalnim da jedan novinar udara drugog, a državni televizijski kanali dopuste si da ovim riječima iznesu priču o prekrasnom novinaru: ''Ispostavilo se da je novinar s dvojnim državljanstvom obavještavalac Desnog sektora (ukrajinske nacionalističke organizacije)'.

Lavrov: Istina se mora otkriti Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u ekskluzivnom intervjuu za Ruski vjesnik kaže da najviši prioritet u rješavanju krize mora biti bezuvjetni prekid vatre kako bi prestala stradanja civila. Lavrov naglašava da Rusija neće dopustiti da istraga tragedije malezijskog aviona vještom manipulaciojm padne u zaborav, kao što se to dogodilo s napadom snajperista na civile u veljači u Kijevu i masakrima u Odessi i Mariupolju.

Zbog toga samo postoji grupa novinara, obrazovanih po svojim moralnim i etičkim principima, koji podržavaju nekog svojeg. I to već nije loše. Ponekad je važnije dobiti podršku od grupe tebi bliskih i profesionalnih autoriteta, nego od bilo koga. Na žalost, događa se da druga grupa čini, upravo suprotno, sve kako bi ti naštetila. To se dogodilo u mojem slučaju nakon uhićenja u Barentsovom moru. (Sinjakov je uhićen s grupom aktivista Greenpeacea, koji su upali na naftnu platformu Prirazlomnaja te je proveo u zatvoru gotovo dva mjeseca – op. red.). Isto to događa se sad s Andrejem.

Teško mi je reći što novinara upravo čini novinarem, uključujući i u ratu. To nipošto nije akreditacija i urednički zadatak, iako to pravno može biti potrebno. To je, prije svega, autoritet koji nastaje u radu i vlastitom razvoju.

Ne znam koja si je Andrej postavljao pitanja prilikom odlaženja u još jedan rat te što je rekao u svojem radu, jer nisam upoznat s njegovim stvaralaštvom, njegovim fotografijama. No bez svake sumnje je to da je Andrej bio pravi novinar.

Denis Sinjakov je neovisni fotograf. Surađivao je s agencijama Reuters, Lenta.ru, Greenpeace. Njegovi radovi objavljuuju se u ruskim i stranim medijima.