Velika igra istupanja iz sporazuma o naoružanju

"SAD je jednostrano istupio iz Sporazuma o ograničavanju strateškog ofanzivnog naoružanja, i to je bilo to. Oni su polazili od argumenata očuvanja svoje nacionalne sigurnosti. I mi ćemo učiniti isto, kada utvrdimo da je to potrebno za ostvarivanje naših interesa", rekao je Vladimir Putin pri susretu s ruskim poslanicima.

Po svoj ​​prilici, predsjednik je pogriješio u nazivu: imao je vjerojatno u vidu događaj iz 2002. kada je SAD istupio iz Sporazuma o ograničavanju sustava proturaketne obrane (PRO), potpisanog još 1972. Svatko može pogriješiti i to je sasvim razumljivo.

Bilo kako bilo, možemo reći da je istupanje Sjedinjenih Država iz Sporazuma o PRO 2002. bilo velika greška. To danas priznaju i mnogi u Washingtonu. Naime ambiciozni planovi o kreiranju PRO na kraju se nisu ostvarili. Prema ovom Sporazumu, na primjer, SAD je mogao razmjestiti najviše 100 strateških raketa PRO, dok do 2020. planira postaviti samo 40 kopnenih raketa-presretača. Što se tiče famoznih sustava "Standard-3" u Europi, Aziji i na brodovima, njihova sposobnost obaranja strateške balističke rakete je prema tehničkim karakteristikama krajnje ograničena - posebno nakon što je iz upotrebe povučena unaprijeđena verzija SM-Blok 2B.

Povećati sliku.

Ugledajući se na primjer SAD-a i navodeći svoje razloge, Rusija je 2007. jednostrano prestala  pridržavati se odredbi Sporazuma o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (CFE). No što  je od toga dobila? Rusija do danas nije premašila nikakva ograničenja ni kvote koji se navode u ovom Sporazumu, već, naprotiv, za ovim parametrima zaostaje od 30 do 40%. Međutim, ovaj isključivo politički potez doveo je do gubitka mogućnosti da se preko dogovorenih kvota kontroliraju sve zemlje NATO-a u pogledu razmještanja i kretanja vojnih kontingenata i teškog naoružanja u Europi. Sada nam preostaje samo nadati se da se pod izgovorom ukrajinske krize u baltičkim zemljama, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj neće pojaviti nove vojne formacije Saveza, za što su joj bez važećeg Sporazuma u potpunosti odriješene ruke.

Moguće je i da je predsjednik imao u vidu mogućnost ruskog istupanja iz Sporazuma o eliminaciji raketa srednjeg i kratkog dometa iz 1987. Rasprave na ovu temu vođene su još  prošlog desetljeća, a u trenutnim političkim uvjetima ponovno su dobile na aktualnosti. U svom minhenskom govoru u veljači 2007. Putin je skrenuo pozornost na to da danas cijeli niz zemalja posjeduje rakete srednjeg dometa, dok je samo Rusiji i SAD-u zabranjeno imati sustave ove klase. Iste godine je tadašnji načelnih Glavnog stožera general Jurij Baluevski kao razloge za moguće istupanje Rusije iz Sporazuma o eliminaciji raketa srednjeg i kratkog dometa naveo planove SAD-a da do 2012. razmjeste objekte PRO u Poljskoj i Češkoj. Prema ovom tumačenju, rakete srednjeg dometa Rusiji su potrebne upravo za odvraćanje članica NATO-a, a ne protiv nekih drugih zemalja.

Najstrože čuvana nuklearna podmornica dolazi u Vojno-morsku flotu Rusije Novu višenamjensku nuklearnu podmornicu projekta 885 Jasen danas će predati ruskoj floti.

Zatim je na vlast došla administracija Baracka Obame i 2009. ukinula program svojih prethodnika republikanaca, zamijenivši ga europskim etapnim prilagodljivim planom za razmještanje PRO. A već 2013. Obama je otkazao četvrtu etapu programa, koja je izazivala najveću uznemirenost Rusije. No, Moskva je smatrala da to nije dovoljno. Zadatak postavljanja protuteže američkoj PRO danas se navodi i kao argument u korist proizvodnje raketa srednjeg dometa i odustajanja od Sporazuma. Osim toga, na stručnom nivou ovaj potez se objašnjava time da je potrebno reagirati na postavljanje američkih zrakoplovnih i pomorskih krstarećih raketa. Najzad, kao argument da na poteze Amerike treba odgovoriti napuštanjem Sporazuma navode se i podaci o tehničkom kršenju Sporazuma o eliminaciji raketa srednjeg i kratkog dometa od strane SAD-a, koje rakete slične klase proizvode i koriste kao mete za ispitivanje sustava PRO.

Ova namjera se u svjetlu zaoštravanja napetosti oko Ukrajine manifestira kao negodovanje javnosti zbog vanjskopolitičkih poteza SAD-a i kao aktivna antiamerička kampanja u Rusiji. U ovom kontekstu se argumenti u korist izlaska iz Sporazuma tumače više kao posljedica sadašnje političke situacije, nego na razini ozbiljne strateške analize, koja bi omogućila sagledavanje cijele dubine vojnopolitičkih posljedica koje ovakva odluka može donijeti Rusiji na međunarodnoj sceni.

Rusija obnavlja nuklearni ledolomac Sovjetski Savez Brod na nuklearni pogon klase Arktika počet će se koristiti nakon što je pet godina čekao u pristaništu.

Što se tiče drugih zemalja (Izrael, Iran, Saudijska Arabija, Pakistan, Indija, Kina, Sjeverna Koreja), njihove kopnene rakete srednjeg dometa su usmjerene jedne protiv drugih ili protiv SAD-a i njegovih saveznika, ali ne protiv Rusije. U svakom slučaju, ukupni ruski nuklearni kapaciteti svih klasa 4 do 5 puta po količini (a pogotovo po kvaliteti) prevazilaze broj sredstava svih ostalih zemalja koje imaju nuklearno oružje (osim SAD-a)zajedno. Dakle, ono što Rusija posjeduje za nuklearno odvraćanje SAD-a na temelju pariteta sasvim je dovoljno za odvraćanje ostalih zemalja zajedno ili pojedinačno. Za to nisu potrebne dodatne rakete srednjeg dometa. No, istupanje Rusije iz Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa moglo bi dovesti do zaoštravanja odnosa s američkim saveznicima u Europi - oni će imati realan razlog da se zaštite od ruskih balističkih i krstarećih raketa srednjeg dometa. Ovakav korak može dovesti do širenja sustava europske proturaketne obrane - on će se razvijati i usavršavati, što će biti razlog za još veću zabrinutost Moskve. A zemlje NATO-a su pritom u stanju reagirati ne samo obrambenim, nego i ofanzivnim sustavima.

Rusiji bi povlačenje iz Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa omogućilo da raspoređuje rakete srednjeg dometa - no one ni na koji način ne utječu na stratešku ravnotežu s Washingtonom: u tu svrhu Rusija posjeduje interkontinentalne balističke rakete. Dok će Washington u tom slučaju dobiti priliku da nove ofanzivne rakete srednjeg dometa razmjesti na teritoriju svojih europskih saveznika, od kojih će neki radosno dočekati ovaj potez SAD-a. Pritom, za razliku od početka 1980-ih, ove rakete će uslijed širenja NATO-a na istok u najkraćem vremenu moći preletjeti cijeli ruski teritorij do Urala i dalje, te će time postati značajan i destabilizacijski dodatak strateškom potencijalu SAD-a. Nastat će ozbiljan strateški disbalans, da ne spominjemo i započinjanje sasvim nove, kako se donedavno činilo, "zaboravljene" etape sukoba sa Zapadom.

Aleksej Arbatov je rukovoditelj Centra za međunarodnu sigurnost Instituta za međunarodnu ekonomiju i međunarodne odnose (IMEMO) Ruske akademije znanosti i akademik RAZ-a.