Stara i nova Ukrajina: Hoće li biti potreban novi Dayton?

Dosadašnji rezultati „revolucije Euromajdana“ paradoksalni su. Revolucija je dovela do kraha nekadašnji politički sustav i do gubitka kontrole nad dijelom teritorija. Ipak, nije stvorila nove lidere, niti je dovela do obnove državne elite. Gotovo sve se raspalo, ali je opstao uobičajeni oligarhijski okvir. Vlast je sada službeno prešla u ruke jednog od najozbiljnijih predstavnika krupnog biznisa Petra Porošenka. Ostali magnati, kao što je gubernator Dnepropetrovske oblasti milijarder Igor Kolomojski, ubrajaju se u najutjecajnije igrače. Na vidiku je borba financijsko-industrijskih magnata za uspostavu kontrole nad zemljom i ekonomijom. U prvim borbenim redovima je i donbaski „vladar iz sjene“ Rinat Ahmetov, kojem predstoji sukob sa samoproglašenim „narodnim republikama“ u Donjecku i Lugansku za vlastitu imovinu i status.

Što je karakteristično za novonastalu situaciju?

Formalna legitimnost izbora, koji nisu održani u cijeloj zemlji, a održani su u okolnostima koje su daleko od normalnih, može biti osporena.

Prvi intervju novog predsjednika Ukrajine Pjotr Porošenko spreman je platiti Rusiji za plin, a obećao je da će se „slučaj Krim“ riješiti na sudu.

Revolucionarni polet je nestao. Ljudi, umorni od kaosa i neizvjesnosti, radije se odlučuju za uglednog i razumnog lidera, koji, pretpostavljaju, ima sposobnost rješavanja problema. Jedino tako je moguće objasniti pobjedu milijardera Porošenka već u prvom izbornom krugu, čovjeka koji je bio oslonac istog onog sustava protiv kojeg se pobunio Majdan.

Na istoku Ukrajine funkcionira sistemska oporba ukrajinskoj državnoj mašineriji, koju je nemoguće ignorirati, a teško ju je obuzdati. Kijevska vlast morat će pronaći način da ispoštuje prava i interese onih snaga koje se danas opisuju kao „teroristi“.

Danas se i Kijev i Donjeck nalaze na raskrižju.

Petar Porošenko ima mogućnost ograditi se od neuspjelih pokušaja privremene vlasti za uspostavom cjelovitost zemlje – kako od gubitka Krima, tako i od pretvaranja jugoistoka u žarište građanskog rata. On može obustaviti „protuterorističku operaciju“ i promijeniti retoriku. Tada će se nacionalistička komponenta, koja je bila snažan argument protivnika novog režima, povući u drugi plan.

Većina stanovnika Donjecke i Luganske oblasti, kao i ostalih regija u Ukrajini, priželjkuje uspostavljanje reda i mira. Ratno stanje u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici kao odgovor na događaje u „susjednoj zemlji“ neće dugo moći mobilizirati lokalno stanovništvo. To znači da se protivnici Kijeva na istoku trebaju hitno organizirati u vidu odgovorne političke snage, koja će biti sposobna izboriti se za realnu decentralizaciju, koja će biti zakonski regulirana. Istočnoukrajinski federalisti mogu računati na Rusiju upravo kao predstavnici proruskih snaga unutar Ukrajine, a teško kao vođe nekih nepriznatih formacija. Moskva nije spremna na sebe preuzeti materijalnu i moralnu odgovornost za njihove postupke.

U čemu se ogleda životni interes Rusije? U tome da i ona započne sudjelovati u izgradnji nove Ukrajine, umjesto one države koja je nastala nakon raspada SSSR-a i koja nije odoljela povijesnim iskušenjima. Sudjelovanje Ukrajine u zapadnim savezima Moskva doživljava kao neprihvatljivu prijetnju. Pritom će osnovna orijentacija ukrajinske politike, posebno nakon odlaska Krima s milijun i pol proruskih birača, u svakom slučaju biti okretanje prema Zapadu. To je realnost koju Rusija ne može promijeniti. Ali, ako politički sustav Ukrajine, nakon što se oporavi od šoka, ponovo zauzme isti smjer, neizbježno će doći do novog žestokog konflikta europskih razmjera.

Duhovi iz čarobne svjetiljke Viktora Janukoviča Sukob između predodžbi i težnji velikih igrača na svjetskoj političkoj sceni, isprovociran događajima u Ukrajini, već zadire i u osnovne principe uređenja svijeta, barem onako kako se ono shvaćalo u protekla dva desetljeća. Kraj sukobu još je daleko, a najopasnija faza tek predstoji. To su događaji vezani za predsjedničke izbore koji se trebaju održati 25. svibnja. Treba razmotriti u kakvoj su poziciji glavni protagonisti i može li se sagledati jasna logika njihovih postupanja.

Jedini izlaz predstavljala bi institucionalno zajamčena neutralnost i status Ukrajine kao međuzone. Za to će biti potrebno korištenje vanjskih i unutarnjih poluga. S jedne strane, na temelju dosadašnjih kaotičnih zbivanja na jugoistoku nužno je stvoriti učinkovitu prorusku snagu, koja bi postala utjecajni igrač u ukrajinskoj politici. S druge strane, uzimajući u obzir značaj ukrajinskog pitanja za europsku sigurnost u cjelini, novo decentralizirano uređenje treba biti uspostavljeno uz sudjelovanje svih vanjskih zainteresiranih strana. Sve dok se u državnom uređenju Ukrajine ne odrazi suglasnost Rusije i Europske unije, ništa se neće postići. To razumiju oni političari na Zapadu koji su orijentirani prema stvarnosti, pa čak i takav „prijatelj“ Rusije, kao što je Zbigniew Brzezinski.

Ukrajinska politička kultura podrazumijeva mogućnost da se u svakom trenutku revidiraju svi dogovori, i samo čvrsti vanjski okviri mogu stvoriti uvjete da Ukrajina iznova ne postane bure baruta u odnosima Rusije i Zapada. Sve paralele samo su uvjetne, ali Ukrajini je potrebno nešto poput Daytonskog sporazuma u Bosni, koji su krajem 1995. sklopile strane građanskog sukoba pod pritiskom SAD-a i Europe, a uz sudjelovanje Rusije. Ovoga puta, naravno, Rusija ne treba samo „sudjelovati“, nego i biti jedna od glavnih strana u dogovoru.

U ukrajinskom slučaju nije potrebno uspostavljanje formalnog protektorata, kao u Bosni i Hercegovini, no neće se moći bez mehanizama koji bi osigurali uzimanje u obzir i poštovanje svih interesa – vanjskih i unutarnjih sudionika procesa. Danas, nakon što su izbori održani relativno uspješno i Zapad je odahnuo, dok „narodne republike“ još uvijek imaju moralno-političku inicijativu, Moskva treba predložiti Europi i Americi ozbiljan dogovor. A Zapad bi postupio vrlo ishitreno ako, po navici koja se ustalila nakon Hladnog rata, ne bi pristao na kompromis, nego pokušao igrati na sve.

Autor je glavni urednik časopisa Rusija u globalnoj politici.