Šest podataka o caru-reformatoru Aleksandru II.

1. Bio je nasljednik strogog i konzervativnog cara

Aleksandrov otac je bio Nikolaj I., jedan od najkonzervativnijih monarha u ruskoj povijesti. Zbog svoje strogosti dobio je nadimak "Palkin" (rus. "palka" je palica, u to vrijeme popularno sredstvo kažnjavanja), a poslije beskompromisnog gušenja revolucije u Austrougarskoj dobio je nadimak "žandar Europe".

Povijest Rusije u fotografijama

Poraz u Krimskom ratu (1853-1856) pokazao je da je konzervativna Rusija slabija od koalicije europskih sila. Bile su potrebne promjene. Kada je Aleksandar stupio na prijestolje 1855. godine već je jasno sagledavao potrebu za reformama.

Povjesničarka Larisa Zaharova u knjizi o Aleksandrovim reformama piše: "Aleksandar II. nije bio reformator po vokaciji, ali je to postao kao čovjek trezvenog uma i dobre volje jer je vrijeme zahtijevalo te reforme".

2. Pobijedio je obespravljenost seljaka, ali ne i siromaštvo

Prije ukidanja ruskog kmetstva 1861. godine, seljaci središnjih ruskih gubernija osobno su ovisili o spahijama koji su ih ponekad mogli i prebiti nasmrt, prodati ili izgubiti na kartama. Formalno je ruski zakon toga doba zabranjivao ubojstvo seljaka, ali u pravilu spahije nisu bile ozbiljno kažnjavane za tako nešto.

Svojom reformom car je darovao seljacima osobnu slobodu, ali većina zemlje na kojoj su radili ostala je u vlasništvu spahija. Da bi postali pravi domaćini na svojoj zemlji, seljaci su je morali otkupiti od spahija. Mnogima je trebalo nekoliko desetljeća da to postignu.

Jegor Botman, "Portret Aleksandra II.", Ruski muzej.

3. Provodio je reforme i proširivao teritorij zemlje

Carev reformatorski poriv nije se odrazio samo kroz ukidanje kmetstva. U njegovo doba uveden je sustav lokalne samouprave, oslabljena je stroga cenzura, a vojska je osuvremenjena i smanjen je broj vojnika. Aleksandar II. usavršio je sustav visokog obrazovanja. Sveučilišta su postali neovisnija. Modernizirao je i sudstvo i financijski sustav.

U vrijeme Aleksandrove vladavine carstvo se dosta proširilo: ruski teritorij se u Srednjoj Aziji prostro do Irana, a na Dalekom istoku do Tihog oceana. U to vrijeme je konačno pokoren Sjeverni Kavkaz, ali je istovremeno 1867. godine Aljaska prodana Sjedinjenim Američkim Državama, a 1875. godine su Kurilski otoci dani Japanu u zamjenu za Sahalin. Tada se smatralo da su Aljaska i Kurilski otoci suviše udaljeni teritoriji koje je teško braniti.

"Aleksandar II nije bio reformator po vokaciji, ali je to postao kao čovjek trezvenog uma i dobre volje jer je vrijeme zahtijevalo te reforme". Izvor: Sergej Levickij / Wikipedia.org

4. Bio je duhovit

Kako glasi povijesna anegdota, jednom je Aleksandar II. posjetio mali ruski grad i iznenada odlučio otići u crkvu za vrijeme bogoslužja kada je tamo bilo puno ljudi. Načelnik lokalne policije nije očekivao takav postupak i požurio je ispred cara da odgura ljude ako bi oslobodio put Njegovom Veličanstvu. "S poštovanjem! Sa strahopoštovanjem!", vikao je on, udarajući sve redom šakama. Car je čuo što govori policajac, dugo se smijao i rekao da sada shvaća kako se u Rusiji ljudima usađuje "poštovanje i strahopoštovanje".

Jedna od njegovih krilatica puna je carske melankolije: "Upravljati Rusijom nije teško, ali je potpuno beskorisno".

5. Lako se zaljubljivao

Sve što trebate znati o Katedrali svetog Vasilija Blaženog

Još kao nasljednik prijestolja 1839. godine Aleksandar je posjetio London gdje se po tvrdnjama suvremenika zaljubio u mladu englesku kraljicu Viktoriju. Međutim, iz političkih razloga nije moglo biti govora ni o kakvoj intimnoj vezi. Aleksandar se vratio u Rusiju, a mnogo godina kasnije, u vrijeme spora između Rusije i Engleske povodom balkanske krize 1870-ih, car Aleksandar je govorio o svojoj bivšoj ljubavi bez imalo romantike: "Ah, ta tvrdoglava stara vještica!"

Car je i bez Viktorije imao bogat privatni život. Oženio se njemačkom kneginjom Marijom od Hessen-Darmstadta, ali je i dalje imao svoje ljubimice. Nakon Marijine smrti oženio se jednom od njih, kneginjicom Jekaterinom Dolgorukovom. Iz prvog braka je imao osmero djece, a iz drugog četvero.

6. Preživio je pet atentata, ali je na kraju ipak ubijen

U vrijeme Aleksandra II. ruski revolucionari su prvi put počeli koristiti terorizam kao sredstvo borbe za vlast, i sam car je postao njihova meta. Teroristi su prvi atentat na njega izvršili 1866. godine, a kasnije još četiri: u cara su pucali, bacali su na njega bombe i dizali u zrak carski vlak.

Posljednji atentat je bio koban. Prvog ožujka 1881. godine u Peterburgu članovi revolucionarne terorističke organizacije "Narodna volja" izvršili su bombaški napad na kolonu vozila u kojoj je bio car. Aleksandar je tada smrtno ranjen. Izdahnuo je nekoliko sati kasnije. Na mjestu pogibije podignuta je Crkva Spasa na krvi, koja je postao jedan od zaštitnih znakova Peterburga.

Car Nikola I.: Ratnik na prijestolju