Bogovi Volge

Izvor: Andrju Merjan/merjamaa.ru

U filmu „Strnadice“ (rus. „Ovsjanki“, poznatom i kao „Silent Souls“ — „Tihe duše“), snimljenom po scenariju i istoimenoj knjizi Denisa Osokina, dva muškarca odvoze mrtvu ženu na obalu rijeke spaliti njene posmrtne ostatke po poganskom običaju naroda Merja. Na filmskom festivalu u Veneciji 2010, gdje je film dobio nekoliko nagrada, gledaoci su povjerovali da takav obred zaista negdje postoji. No u Rusiji nisu bili baš tako sigurni: „Koji je to narod Merja koji živi na teritoriju Nižegorodske oblasti, u toj etnički ruskoj zemlji, što spaljuje svoje mrtve kraj vode, a umrlim suprugama upliće vrpce u stidne dlačice na Venerinom brijegu? To ne postoji.“

I postoji, i ne postoji. Osokin je zaista izmislio obred pun erotike i lirizma, a narod Merja je zaista postojao i tek se u 15. stoljeću stopio s velikoruskom nacijom koja se u to doba formirala. Ali to ne znači da je nestao bez traga: ostao je dijelom ruske zemlje, u folklornim motivima, i u genima. Osokin je kao pisac izmislio Merjane, ali kao etnolog s doktoratom iz ugro-finskog folklora, redovno posjećuje posljednje evropske pogane, stanovnike ruske Republike Mari-El i njihove šumske oltare i svećenike.

Pripreme za obred u svetom šumarku među drvećem koje Marijci nazivaju „noge bogova“. Izvor: Tatjana Plotnikova 

U Morkinskom okrugu ove male republike nalazi se selo Šorunjža. Okrug je odavno poznat po svojevrsnom poganskom otporu. Upravo ovdje, blizu sela Varanguši, 1827. godine održala se prva zabilježena Svemarijska poganska molitva. Na njemu su bili nazočni čak i predstavnici carske vlasti, a načelnik okružne policije Mikulin napisao je u svom izvještaju: „Našao sam u šumi oko četiri tisuće ljudi, upražnjavali su bogomrsko žrtvoprinošenje. [...] Povrh toga vidio sam tamo oko četrdeset grla stoke, koju su doveli na žrtvu, mnogo buradi piva i meda.“ Sudionici žrtvenog obreda otjerali su načelnika i njegove ljude, što su kasnije skupo platili: mnogi od njih su zatvoreni, bičevani i prognani u Sibir.

Unatoč pokušajima sovjetskih vlasti da Marijce prisile da se odreknu drevne religije, oni su nastavili svoje poganske običaje unutar svojih poljoprivrednih zadruga. Kapiton Aleksandrovič Kazancev, stariji kart (poganski svećenik naroda Mari) sjeća se događaja iz 1970-ih godina. Za vrijeme molitve u posvećenoj šumi došli su partijski aktivisti, srušili oltare i bacili u vatru kotlove sa žrtvenom hranom. „Kada su otišli, ostala nam je jedna patka i jedan kruh. Naš kart Poris Peter Kugiza, bilo mu je tada 90 godina, uzeo je tu zadnju patku, kruh i svijeće, sve ubacio u vreću pa u vatru. A narodu je rekao: ‘Da nitko nije gledao, svi zažmirite!’ Spalio je i patku. Nakon tjedan dana seoski učitelj koji nam je razbio kotao dojuri na rijeku ravno iz škole, oko tri kilometra je bila udaljena, baci se u rijeku i umre. Eto što radi patka!“

Smatra se da su livadski i istočni Marijci (treću grupu čine planinski Marijci, ali oni su većinom rusificirani) posljednji poganski narod Evrope. Svemarijska moljenja danas se održavaju svake godine, u kasnu jesen, na pragu zime. I u svakom selu, gdje još žive Či-Mari („čisti Marijci“, tj. Marijci-pagani) održavaju se proljetni i jesenski obredi u seoskim posvećenim šumama.

Ulaz u sveti šumarak, označen tablicom na marijskom i ruskom jeziku. Izvor: Tatjana Plotnikova

U jednom od tih šumaraka, kojeg mještani zovu Mer Oto („Svjetska posvećena šuma“), sipi kiša. Drveni oltari jednostavni su, a nad ogromnim ognjištima vise kuke za kotlove. Pet posvećenih stabala predstavljaju „noge bogova“ na zemlji. Jedna „noga“ pripada Oš Kugu Jumou, velikom bijelom bogu kojeg katkad pod ruskim utjecajem zovu i Petro Kugu Jumo, jer njegov praznik pada blizu pravoslavnog Petrovdana. Drvo Oš Kugu Jumoa je visoka breza. Deset metara u vis sva je pokrivena prostrtim ručnicima koje pogani donose kao prilog. Breza je glavno drvo Marijcima, baš kao i Rusima. Drugom bogu, koji se zove Mikola Jumo, mole se na dan ruskog „proljetnog“ Sv. Nikole. Za Marijce taj praznik označava početak godišnjeg životnog ciklusa.

Aga-pajrem je proljetni obred koji se u Šorunjži održava krajem travnja i početkom svibnja, kada zemlja postaje suha i sjetva može započeti. Pored usamljene breze u polju kartovi pale vatru, stanu oko nje u polukrug i čitaju molitve: za plodnu godinu, za zdravlje i plodnost ljudi. Poslije molitve kartovi bacaju jaja preko breze, zakopavaju ih u zemlju i smiju se: i to je dio kulta plodnosti. Tek nakon ovoga Aga-pajrema, predsjednik sovhoza izdaje naređenje i poljoprivredni strojevi izlaze u polje iz hangara u kojima su stajali tijekom zime.

Moljenje naroda Mari u svetom šumarku. Tek poslije proljetnog obreda mogu se početi poljski radovi. Izvor: Tatjana Plotnikova

U razgovoru je teško odvojiti slavenski svijet od ugro-finskog. Anatolij Jakovljev, bivši direktor kluba u Šorunjži, sada „učo“ (pomoćnik karta) kaže: „Bog je jedan, on je u čovjekovoj glavi, a kako ćeš ga zvati: Jumo, Krist ili Alah, nema velike razlike.“

Ipak, i takva razumna i tolerantna vjera zahtijeva žrtve. Stari pravoslavni misionari užasavali su se kada bi u okolici marijskih sela, bogatih i lijepih poput pastoralnih pejzaža, nalazili poganske hramove. Jedan od njih ovako je opisao prizor koji je zatekao: „Tamo su žreci u bijelom, ubijaju živinu i stoku, perje leti na sve strane, pršti krv!“

Danas se sve to radi gotovo jednako. Jedina razlika je u tome što se sada žrtvene životinje kupuju od zajedničkih priloga ili ih poklanjaju sami domaćini. U sovjetsko vrijeme obično je kolhoz žrtvovao janje ili tele. Vjerovali su da će ih bez te žrtve zadesiti nešto loše: neprestane kiše, suša, ili nerodna godina. „Nedovoljno svjesnih“ predsjednika kolhoza koji nisu prinosili žrtve bilo je malo. Sve ovo izazivalo je veliko čuđenje u SSSR-u: „Gagarin leti u svemir, a kolhoz u Marijskoj ASSR žrtvuje tele Mikoli-Jumou!“, govorili su neki.

Stariji kart Kapiton Kazancev je Rus, ali od djetinjstva živi u Šorunjži i oženjen je Marijkom. Toliko se saživio s Marijcima da je zaboravio materinji jezik i razgovara s nama preko svoga učoa. Stari kart se žali: „Sad već nije lako ići u šumu. Tamo si cijeli dan na nogama, a šuma se ne smije skrnaviti, ne smije se u njoj vršiti nužda. Tri dana prije molitve ne smije se piti votka, a uoči tog dana valja se kupati u parnoj kupelji i razmišljati...“ Učo Anatolij na to dodaje: „Ne može svatko biti kart. Mi nemamo zapisane molitve kao u crkvi. Kart stoji u šumi pred ljudima i bogovima, i govori iz srca.“

Marijci imaju strogu podjelu natprirodnih sila na božanske sile i razne sitnije nečiste sile. Blizu posvećene šume postoji jaruga gdje živi Ovda, lokalna verzija Baba Jage: patuljasto stvorenje s ogromnim dojkama koje zabacuje preko ramena. Ovda juri gola na zapjenjenom konju, a stopala su joj okrenuta unazad. No njoj je zabranjen pristup u Mer Oto: jedan kart se nikada neće spustiti tako nisko da se nateže s njom. Za takve poslove postoje vračare i vračari koji skidaju čini i liječe ljude.

Na srednjem toku Volge nema stroge granice između živog i neživog. U ovom magičnom kraju do kraja su ogoljeni i isprepleteni korjeni multinacionalne Rusije: slavenski, tatarsko-mongolski i ugro-finski, pravoslavni, muslimanski, poganski, živi i neživi. Prema Osokinu, „domoroci su jednostavno dodali kršćanske likove u svoj panteon. Na primjer, u mordvanskoj pjesmi ‘Jabuka’ pjeva se o tome kako na „širokom-preširokom“ polju stoji visoka jabuka i vjetar vije dok na njenim granama sjede vrhovni mordvanski bog košnica Niške-paz, bog sunca Či-paz i sveti Nikola. Oni zajedno dijele sreću svim ljudima koji žive oko jabuke. Zašto ne? Jabuka je velika, ima mjesta za sve.“