Kongres SAD-a usvojio je „Zakon Magnitskog“, tj. sankcije protiv ruskih činovnika koji su, po mišljenju američkih zakonodavaca, umiješani u smrt Alekseja Magnitskog, odvjetnika iz fonda „Hermitage Capital Management“. Ali to je samo vrh ledenog brijega. Taj je dokument ustvari završni akord u seriji zlonamjernih političkih poteza koje je Zapad povukao prema Moskvi.

„Popisu Magnitskog“, povodom kojega su obje strane već razmijenile impulzivne izjave, prethodili su mnogobrojni upadljivi vanjskopolitički sukobi. Moskva je najosjetljivija kada se radi o instaliranju europskog antiraketnog sustava i ukidanju viza za građane Rusije koji putuju u Europu. Međutim, i po jednom i po drugom pitanju doživjela je teško razočaranje. To je naročito primjetno u kontrastu s pozitivnim procesima koji su se istovremeno odvijali između Rusije i Azije. Uspješno održavanje summita Organizacije azijsko-pacifičke ekonomske suradnje 2012. u Vladivostoku i početak integracijskih procesa na postsovjetskom prostoru (osnivanje Carinske unije i plan osnivanja Euroazijske unije) nesumnjivo predstavljaju uspjeh u kojemu je velikog udjela imala ruska diplomacija. Azijski partneri Moskve podržali su mnogobrojne ekonomske inicijative čiji je cilj da Rusija postane tranzitna država između Azije i Europe, kao i plinske i naftne projekte usmjerene prema Istoku.

U Europi situacija je posve drugačija. S jedne strane, 2012. počela je realizacija dugoročnih ekonomskih projekata koji povezuju Rusiju i Stari svijet. Riječ je o izgradnji plinovoda „Sjeverni tok“ po dnu Baltičkog mora i početku izgradnje plinovoda „Južni tok“ po dnu Crnog mora. Ovi plinovodi povezat će sjever i jug Europe s ruskim nalazištima plina. Međutim, na političkoj razini dijalog između Moskve i Europe postao je napetiji i minimalne su šanse da se u ovoj godini stanje bitno poboljša.

Europske međunarodne organizacije su, po mišljenju Kremlja, neobjektivno nadgledale izbore na postsovjetskom prostoru, a rješavanje pitanja bezviznog ulaska ruskih građana u Europsku uniju namjerno je odlagano. Na ove stare „bolne“ točke nadovezali su se i novi problemi.

U prošloj godini Moskva je aktivno kritizirala Zapad za nepoštivanje ljudskih prava. To je prije svega bilo vezano za slučajeve kada su u nizu zemalja Europske unije brutalno ugušene akcije radnika koje su imale za cilj poboljšanje materijalnog položaja. Za rastjerivanje ljudi sa okupljanja policija u Europi i SAD-u aktivno je primjenjivala specijalna sredstva. Deseci sudionika bili su privedeni.

Drugi važan smjer zaštite ljudskih prava na koji je Moskva obratila posebnu pažnju bilo je nepoštivanje prava djece, koju su socijalne službe često neosnovano oduzimale roditeljima. Posljednji takav slučaj bio je šokantan: u prosincu su činovnici u Finskoj oduzeli Ruskinji četvero djece, među kojima je i dojenče, i to bez sudskog rješenja, to jest samo na temelju anonimnih prijava.

Tome treba dodati i mnogobrojne slučajeve kada su usvojena djeca iz Rusije umirala u američkim obiteljima, a njihovi ubojice, po mišljenju Moskve, nisu uvijek bili strogo kažnjeni. Kritika koju je Rusija uputila Zapadu povodom „zaštite ljudskih prava“ izazvala je neskriveni gnjev brojnih političara, jer oni nisu navikli da im takvi prijekori stižu iz trećih zemalja.

Jedan od trendova u godini s kojom smo se oprostili bila je i konfrontacija između Moskve i Zapada po pitanju obiteljskih vrijednosti. U Europi i SAD-u netradicionalni obiteljski odnosi sve češće se potvrđuju službenim dokumentima ili propisuju zakonom. Pojmovi „majka“ i „otac“ u službenim dokumentima zamjenjuju se bezličnim izrazima „roditelj broj jedan“ i „roditelj broj dva“ – to se dogodilo u skandinavskim zemljama. Rusija se, međutim, kategorično izjasnila protiv takvog pristupa. Zakonodavna skupština Sankt Peterburga usvojila je zakon „O zabrani propagande homoseksualizma“. Taj dokument bio je razlog zbog kojega se Milano demonstrativno odrekao bratskih odnosa sa Sjevernom prijestolnicom Rusije. Pa ipak, ruske vlasti uvjerene su da je i po tom pitanju javno mišljenje bezrezervno na njihovoj strani, i da legalizacija istospolnih brakova u bilo kojem obliku proturječi tradicionalnim kršćanskim i obiteljskim vrijednostima.

Jedan dio europskih organizacija za zaštitu ljudskih prava okvalificirao je peterburški zakon o zabrani propagande homoseksualizma kao kršenje ljudskih prava. Dotične su organizacije u direktnu vezu dovele problematiku istospolnih brakova s odobravanjem bezviznog režima ulaska stanovnika Rusije na teritorij Europske unije. Jer, kao što je poznato, u političkim dokumentima Europske unije piše kako se bezvizni status daje samo zemljama koje poštuju ljudska prava. Moskva, sa svoje strane, nije popustila, što je na mentalnoj razini dodatno zakompliciralo rusko-europski dijalog.

Nova vanjskopolitička koncepcija Rusije ne predviđa revolucionarne izmjene u vanjskoj politici. Ona će ostati tradicionalna i prilično konzervativna. Rusija će nastaviti braniti svoje shvaćanje principa međunarodnog prava i vladavinu Vijeća sigurnosti UN-a u međunarodnim pitanjima, na događaje u kriznim područjima će reagirati ovisno o situaciji i iznova će graditi dijalog sa zemljama gdje je uslijed „arapskog proljeća“ došlo do promijene režima.

Uz sve to, slobodan sam pretpostaviti da će se ove godine povećati napetost u odnosima Rusije s njezinim partnerima u Europi i SAD-u. Što me navodi na takav zaključak? Prvo, još nije okončan sukob u Siriji, oko kojega Rusija i Zapad nisu mogli usuglasiti stavove. On u svoju priču uvlači sve više država i već prerasta iz lokalnog sukoba u geopolitički konflikt.

Drugo, ranije su najmanje dva puta godišnje održavani susreti na ključnim forumima za vođenje dijaloga poput Vijeća Rusija-NATO i Vijeća Rusija-EU. Međutim, ti susreti više nemaju nekadašnji učinak. Sada Zapad učtivo sasluša Rusiju, ali je ne čuje. Odluke se donose bez uvažavanja ruskih interesa. Takva je bila tendencija u prošloj godini pa nemamo razloga očekivati da će se ona izmijeniti u budućnosti. Rusija je spremna na dijalog sa Zapadom, što se odražava i u njezinoj vanjskopolitičkoj koncepciji, ali ona neće izmijeniti svoj smjer unutarnje i vanjske politike. Kremlj je posebno uznemiren zbog toga što europski i američki partneri ne žele uzeti u obzir zabrinutost Moskve po pitanju nacionalne sigurnosti. U takvoj situaciji dalje pogoršavanje odnosa između Rusije i Zapada postaje neizbježno. Praktički svi smjerovi suradnje će se posredno ili neposredno zatvarati ili će stagnirati.

Pa ipak, zasad ne možemo govoriti o početku novog „hladnog rata“ između Rusije i Zapada. Strane još uvijek posjeduju velike zalihe stabilnosti u odnosima, izražene u zajedničkim inicijativama vezanim uz borbu protiv terorizma, uz antinarkotičke akcije i ekonomske projekte. Te zalihe neko vrijeme neće dozvoliti Rusiji i Zapadu da prijeđu granicu poslije koje će povratak na dobrosusjedske odnose biti krajnje dug i težak. U prošloj su godini stručni krugovi Rusije daleko češće govorili o perspektivama Rusije u Aziji, nego o njezinim perspektivama u europskom pravcu. Na međunarodnim forumima Zapad se demonstrativno nije htio obazirati na zabrinutost Moskve, a demonstrativni nedruželjubivi potezi koje je Rusija zauzvrat povlačila stvarali su atmosferu uzajamnog nepovjerenja. Ta atmosfera proširila se na sve smjerove suradnje, od vojnih do humanitarnih pitanja. Teško da će neko osporavati tvrdnju kako je loš mir uvijek bolji od dobre svađe. Doduše, nijedan od ta dva scenarija ne odgovara ni interesima Rusije, niti interesima Zapada, ali bit ću slobodan pretpostaviti da u ovoj godini ni jedna ni druga strana ipak ne trebaju očekivati nešto više od „lošeg mira“.

Autor je glavni urednik vanjskopolitičke redakcije „Rossijske gazete“ i moderator Diskusijskog kluba ovog dnevnika.

Zabranjeno je kopiranje i ponovno objavljivanje sadržaja objavljenih na „Ruskom vjesniku“, djelomično ili u cjelini, u elektronskoj ili pismenoj formi, bez pismenog odobrenja redakcije.