Dvostruki udar SAD-a na „previše nezavisnu“ Rusiju

Američki senatori pokazali su rijedak primjer jednoglasnosti istovremenim usvajanjem „Zakona Magnitskog“ i ukidanjem tzv. amandmana Jackson-Vanika. Zakon je u Senatu odobren s 92 glasa „za“ i 4 „protiv“. Prethodno je u Predstavničkom domu 365 kongresmena glasalo za nacrt zakona. Takav dvostranački konsenzus uobičajen je samo kada se radi o mjerama protiv Rusije ili Sirije i Irana.

„Zakon Magnitskog“ zabranjuje ulazak u SAD i zamrzava američke račune onih građana Rusije koji su, po mišljenju Washingtona, „umiješani u kršenje ljudskih prava“. Preliminarni popis postoji, ali će se imena objavljivati selektivno, ovisno o „interesu nacionalne sigurnosti“, rečeno je u Washngtonu. Popis će se i dalje popunjavati.

Prema ranije objavljenoj verziji, trenutno su na tom popisu službenici Javnog tužilaštva, Službe za borbu protiv poreznih prekršaja, Federalne porezne inspekcije, inspektori Istražnog komiteta i suci koji su radili na slučaju „Magnitski“. Apsolutno je očito da prijetnja neizdavanja viza i zamrzavanja bankovnih računa u SAD-u ne ugrožava nikoga s tog popisa. Ti ljudi ne pripadaju sloju ruskih službenika kojima se ono najvažnije (novac, djeca, kuća) nalazi u inozemstvu. Prema tome, Washington neće imati mogućnost realizirati mjere koje predviđa „Zakon Magnitskog“, i Amerikanci to dobro znaju (informacije o računima stranaca banke dostavljaju službama državne sigurnosti).

Ako zakon nema sadržaj, u čemu je onda njegov smisao?

Iz perspektive Washingtona, „Zakon Magnitskog“ je prije svega još jedan instrument političkog pritiska i informativno-propagandnog rata protiv Rusije. Sada taj rat postaje intenzivniji, jer Rusija u posljednje vrijeme demonstrira previše nezavisnosti: pooštrava uvjete rada proameričkih NVO i opozicije, podržava Siriju i Iran, a sve te radnje su kažnjive, smatra Washington.

Drugo, taj zakon ima i svoje unutarnje zadatke. On treba mobilizirati kongres SAD-a i američko javno mišljenje i usmjeriti ih protiv Rusije. Prije nego što se konfrontacija podigne na viši stupanj potrebno je formirati pouzdane „pozadinske“ snage unutar zemlje. Američki mediji usrdno prikazuju kako neprijatelj izgleda: u Rusiji se „mučenjem ubijaju odvjetnici koji raskrinkavaju makinacije vlasti“, a „mlade estradne umjetnice koje pjevaju o slobodi i demokraciji“ završavaju u zatvorima. Osim toga, Rusija je jedini saveznik „krvavog diktatora“ Bashara Assada.

Treće, usvajanje zakona znak je podrške ruskoj opoziciji. Tijekom posljednjih godina lideri opozicije vrtjeli su se po zapadnim parlamentima, promovirali dokumentarne filmove i nastupali na mnogobrojnim konferencijama. Kako je rekao senator McCain, zakon uopće nije antiruski, nego je, naprotiv, proruski: „Usvajanjem ovog zakona SAD se stavlja na stranu ruskog naroda i na ispravnu stranu ruske povijesti, koja će se, po svemu sudeći, uskoro naći na raskrižju“. Senator vjerojatno ima u vidu Rusiju koju žele izgraditi strani agenti, između ostalog i pod njegovim osobnim rukovodstvom, jer on je šef Međunarodnog republikanskog instituta (International Republican Institute). Ovaj institut i osobno McCain aktivno su sudjelovali u organiziranju „obojenih“ revolucija i državnih prevrata od Haitija i Hondurasa do Kirgizije i Egipta, uključujući i financiranje izabranih opozicijskih lidera i političkih stranaka u Rusiji.

Na dan usvajanja zakona u Senatu državna tajnica SAD-a Hillary Clinton otvorila je zasjedanje OESS-a u Dublinu optuživanjem Rusije za koordinirane napore u pravcu ukidanja američke i međunarodne pomoći organizacijama za zaštitu ljudskih prava. „Mi se pokušavamo tome suprotstaviti, ali to je vrlo teško. Moramo smisliti nove načine kako vas podržimo, jer sve što smo činili na nekim mjestima, naročito u Rusiji, sada se kriminalizira“, rekla je Clinton prisutnim predstavnicima opozicije iz Rusije, Bjelorusije i Turkmenistana.

U oči upada i činjenica da je Barack Obama u lipnju ove godine, nakon susreta sa predsjednikom Putinom, obećao da će ublažiti zakon. I ublažio ga je na „jezuitski način“: proširio ga je i na druge zemlje. Doduše, na kraju je Bijela kuća povukla tu odluku kako ne bi komplicirala odnose s Kinom i arapskim zemljama.

Takva obećanja tipična su američka igra. Bijela kuća obećava ono što nema namjeru ispuniti, a Kongres, koji ne mora voditi računa o bilateralnim dogovorima, zauzima oštru poziciju. Bijela kuća zatim se poziva na Kongres i bespomoćno sliježe ramenima: „Vidite i sami da smo pokušali, ali nam Kongres nije dozvolio da to uradimo“.

U pozadini usvajanja „Zakona Magnitskog“ neprimjetno je ukinut amandman Jackson-Vanika. Istina, i taj amandman bio je samo formalnost.

Zašto američki zakonodavci tijekom proteklih dvadeset i više godina nisu mogli ukinuti taj apsurdni zakon, kojim je Sovjetski Savez „kažnjen“ zbog toga što je stvarao prepreke za emigraciju Židova, a sada su ga ukinuli velikom brzinom?

Zato što je Rusija stupila u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO). Rusija je zbog članstva u STO-u smanjila carinske tarife, ali američke kompanije, za razliku od njihovih europskih i azijskih konkurenata, nisu mogle iskoristiti te nove prednosti, jer je amandman Jackson-Vanika oduzimao Rusiji status normalnog trgovinskog partnera SAD-a. Posljednjih godina za ukidanje ovog amandmana lobirale su prije svega američke kompanije koje rade u Rusiji, kao i glavna udruženja poslodavaca – Trgovinska komora SAD-a i Nacionalna udruga proizvođača. Ukidanje amandmana, prema riječima predstavnika poslova, omogućit će da se izvoz robe na rusko tržište dvostruko poveća. Trgovinski predstavnik SAD-a Ron Kirk slavio je pobjedu: „Sada će američki biznis dobiti najbolji pristup ruskom tržištu pod istim uvjetima kao i njegovi globalni konkurenti, tako da će SAD moći iskoristiti procedure Svjetske trgovinske organizacije kako bi primorale Rusiju na poštivanje svojih obaveza“.

„Zakonom Magnitskog“ obilježen je zaokret Washingtona u odnosima s Rusijom i na energetskom nivou. To je signal promijene pristupa Rusiji, prelazak s retorike „resetiranja odnosa“ na oštre mjere. Uz optužbe za „gušenje demokracije i slobode“ državna tajnica je na zasjedanju OESS-a u Dublinu optužila Rusiju i naše saveznike za „resovjetizaciju regije“, što je još ozbiljniji „grijeh“. „To će se zvati drugačije. Zvat će se Carinska unija, Euroazijska unija i tome slično“, ocijenila je Clinton integracijske procese na postsovjetskom prostoru. „Ali mi se ne zavaravamo. Mi znamo što je svrha toga i pokušavamo pronaći efikasan način kako usporiti ili spriječiti taj proces.“ Američki visoki političari ne daju često tako otvorene izjave. Po svemu sudeći, gospođa Clinton smatra da na kraju mandata državne tajnice nema što izgubiti u odnosima s Rusijom. Nema nikakve sumnje da se u Washingtonu radi na sprječavanju integracijskih procesa na postsovjetskom prostoru, jer glavni strateški cilj SAD-a je spriječiti pojavu države ili grupe država sposobnih da dovedu u pitanje američku dominaciju u svijetu.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova najavilo je kako planira usvajanje simetričnih mjera: sastavljanje sličnog popisa američkih činovnika koji sudjeluju u kršenju ljudskih prava. Taj popis može biti vrlo dugačak. Na njemu se mogu naći svi oni koji su u Bijeloj kući i Pentagonu pripremali instrukcije za mučenja, svi koji su umiješani u zločine po zatvorima CIA-e, u likvidaciju ljudi tijekom napada bespilotnim letjelicama, u procese protiv Buta i Jarošenka, u kršenje prava usvojene ruske djece... Popis zaista može biti vrlo dugačak.

Očito je da se u provođenju svoje vanjske politike SAD pokazuje kao najveći prekršitelj ljudskih prava u svijetu. I istovremeno SAD koristi ljudska prava kao instrument političkog pritiska i destabilizacije unutarnje situacije u državama koje pokušavaju zauzeti politički smjer nezavisno od Washingtona. Međutim, istinska ljudska prava univerzalna su vrijednost i ona su nam svima potrebna. Treba lišiti Washington arbitrarnog monopola, koji je on sam sebi dao u ovoj sferi, i vratiti ljudskim pravima njihov istinski, univerzalni smisao.

Autorica je generalni direktor Instituta za vanjskopolitička istraživanja i inicijative.