U iščekivanju raspleta situacije

Dakle, svi su odjednom počeli govoriti o kemijskom naoružanju, koje Bašar al-Asad namjerava staviti u pogon. Nitko ne prenosi odakle je ta informacija poznata, no čuju se prijetnje: ne daj bože, pa to je već Casus belli. Preostaje samo da se ugledamo na istaknutog mirotvorca Tonija Blaira i objavimo da je Bašar Asad spreman primijeniti kemijsko naoružanje u sljedećih 45 minuta, baš kao što je to jednom izjavio britanski premijer za Saddama Husseina i njegov tobože nuklearan potencijal. Na kraju se London izvukao na jedvite jade iz tog rata u koji ga je uvukla ta Blairova izjava.  

Uza sve to bila je gomila izjava kako su dani Asadovog režima odbrojani i kako on šalje izaslanike u nadi da će naći azil, a da Rusija, kako kažu, mijenja poziciju, priznajući ono što je neminovno. Očigledno je da se situacija u Siriji ne poboljšava, upravo suprotno, međutim nije jasno na čemu se temelje, naprimjer, izjave Hillary Clinton o tome da se događaji ubrzavaju. No čak i da je tako, koje su šanse da se Asad zaista želi povesti za primjerom jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha i predati vlast u zamjenu za azil?  

Situacija u Siriji nipošto nije slična onoj u Jemenu, gdje je došlo do dogovorenoga odlaska, ni onoj u Tunisu, gdje je tamošnji predsjednik pravovremeno pobjegao iz države. Brza smjena vlasti u Damasku nije se dogodila zbog dva razloga – surov režim ima jako efikasan respresivan aparat i ono što je još važnije – društvo je previše složeno i nejednoznačno da bi se rušenje režima odvilo u tren oka, kao rezultat potpunog odsustva podrške. Stabilnost u Siriji, s njezinim etničkim i religioznim manjinama, može se održavati ili žestokim gušenjem nereda ili uspostavljanjem dobro provjerene i složene ravnoteže interesa različitih grupa. Primjer ovog potonjeg možemo pronaći u nedavnoj povijesti Libije ili, uz velika ograđivanja, u Bosni.

Prvi način prestao je funkcionirati zbog razumljivih razloga – promijenila se vanjska situacija, pa i sam režim se s godinama neizbježno istroši. No na koji način se može izboriti ovo drugo, to nitko ne zna. U teoriji je neposredna demokracija u stanju osigurati ''sistem uzajamne kontrole'' (eng. system of checks and balances), no danas, kao što vidimo, ona izaziva kratke spojeve čak i u najrazvijenijim državama. A da ne govorimo kako bi to izgledalo u društvima koja nemaju odgovarajuće iskustvo za to, u kojim demokracija označava vlast većine koja ne podrazumijeva obavezno poštovanje prava manjina. U Siriji je to pak ključno pitanje. Vlada Alawita se držala na vlasti zahvaljujući tome što su sve druge manjine u državi vidjele u njoj manje zlo od vladavine sunitske većine. Većina stanovnika ne vjeruje u ''demokraciju'' koju pronose ratnici ''Slobodne sirijske vojske'', a to znači da će i dalje biti otpora neovisno o tome hoće li Bašar Asad ostati na čelu države ili ne. Samo što se vojska od tristo tisuća vojnika od legalnih oružanih snaga pretvara u nelegalne te se sad nastavlja boriti za vlastito preživljavanje.

Nesreća Sirije je u tome što je nategnut konflikt doveo do konceptualnog ćorsokaka. S jedne strane, neće biti povratka u prošlost niti ga može biti; asadovska Sirija, koja je bila relativno sretna i dovoljno prozapadno orijentirana, iako i jako autoritarna država, otišla je u nepovrat. S druge strane, što duže traje rat, kod građana će biti sve manje nade u opoziciju koja se pokazuje u ''svoj svojoj ljepoti''. U čuvanju Asada na vlasti mnogi vide mogućnost da se zaustavi islamizacija ili barem da se odgodi njezin dolazak.  

Može li Bašar Asad, ako zaželi, otići u takvoj situaciji u mirovinu? Za istomišljenike, suborce, vođe manjina nestanak njega kao simbola znači da će i čitav sistem najvjerojatnije propasti. Propušten je onaj trenutak kad se moglo ''predati'' Asada i dogovoriti se o prijelaznom periodu. Drugim riječima, sad treba izdržati do kraja u nadi da će se okolnosti nekako promijeniti. Može se dogoditi da, recimo, bukne nekakva druga kriza u regiji, koja će odvući pažnju vanjskih sudionika te će se na taj način smanjiti pritisak na Siriju. Treba odugovlačiti i održavati se na položaju, prevelik bi bio rizik u ovom trenutku rušiti lomljiv status quo. Asadovi suborci najvjerojatnije neće ni dopustiti da ode sa scene, jer u tom novom položaju, bez njega, nemaju novih mogućnosti. Zbog političkih razloga možda mu i mogu dati neke garancije. No ostale će ostaviti pobjednicima s jasnim konzekvencama – religiozni rat ne zna za milost. 

Suprotna strana također nije zainteresirana ni za kakve pregovore, jer njezino stajalište proizlazi iz uvjerenja da se pobjeda ionako nalazi u njezinim rukama. Prije ili kasnije. A Bašar Asad tad također neće imati nikakvih šansi. Ispada da je jedini racionalni izbor: čekati do raspleta situacije, bilo pobjedničkog bilo tragičnog.

Sad svi gledaju u Rusiju, smatrajući zbog nečega da Moskva ima ekskluzivnu ponudu za Bašara Asada, koja će ga uvjeriti da ode. No ta ponuda, na žalost, ni ne postoji, jer Asad objektivno nema kamo nestati. Ostaje mu samo da se bori.