M. Stričević: "Kulturna razmjena? Ne baš. Uglavnom razmjena valute. Za naše turističke developere u Rusiji kao da ne postoje, recimo, studenti, intelektualci, slavenska braća i sestre uobičajenih primanja." Crtež: Dan Potocki.
Otkako
su takozvane tranzicijske elite upropastile nasljeđe jugoslavenske industrije, turizam u Hrvatskoj zadobio je
status polureligije. Jedan prijatelj
znanstvenik primijetio je da ljetni izvještaji medija o ostvarenim turističkim brojkama iz tjedna u tjedan imaju
funkciju onog propagandnog anestetika kakvu su u doba socijalizma imali
idilični prilozi o uspješnom radu naših tvornica, urodu usjeva, napretku
kombinata... Takvo bi informiranje trebalo umiriti misleće biće u fotelji pred
televizorom: nema razloga za nezadovoljstvo! Naše društvo funkcionira bez
problema i kreće se u obećanom pravcu...
U toj novokomponiranoj turističkoj polureligiji, kultni status za samo nekoliko
godina stekla je nova sorta gostiju - tovariši iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza:
Ukrajine, Kazahstana i ponajviše Rusije. Kad je riječ o potonjima, kako kaže
stara izreka, ima ih 'ko Rusa': samo u prvih devet mjeseci tekuće godine
Hrvatsku je posjetilo rekordnih 191.000
ruskih građana koji su na Jadranu i u drugim dijelovima zemlje ostvarili čak
1.47 milijuna noćenja.
Ma tko bi to rekao prije samo pet, šest godina! Za generaciju kojoj pripadam,
stasalu ratnih i pretvorbenih 90-ih, europski istok bio je terra incognita.
Poput daleke rodbine koje se maglovito sjećaš s nekog obiteljskog summita iz
ranog djetinjstva i čuo si priče, ali nemaš pojma što danas rade... Kada sam u
proljeće 2007. godine, gladan skrivenog znanja iz jedne tako goleme zemlje kao
što je Rusija (iz koje ne stiže gotovo ništa suvremenog osim romana Viktora Pelevina
i serije Brigada) odlazio živjeti u Moskvu i raditi kao dopisnik, mnogi znanci
smatrali su me čudakom. Postavljali bi mi pitanja poput 'Zašto ideš u zemlju iz
koje svi bježe?'
Kad vide što se danas događa, ti koji su mi postavljali sumnjičava pitanja sada
možda misle da sam bio neki vizionar, mada moja osobna vizija i potraga nemaju
mnogo veze s ovom iznenadnom 'rusofilijom' koja odjednom preplavljuje hrvatsko
društvo u završnoj fazi kapitalističke tranzicije.
Danas hrvatski tabloidi i ženske revije na naslovnicama nude fotografije
sezonskih starleta koje zbog novog angažmana svojih momaka, recimo nogometaša ,
sele u Moskvu, tu novu hit metropolu multipolarnog svijeta. Vedran Ćorluka, Niko Kranjčar, Slaven Bilić, Darijo
Srna... Da im je netko 80-ih i 90-ih, kada su se počinjali ozbiljnije baviti
nogometom, rekao da će postati milijunaši ganjajući balun s onu stranu
'Željezne zavjese', vjerojatno bi gledali kako da se maknu od frika koji im
baja takve ludorije...
Razna vremena rađaju razne dojmove, a vremena se smjenjuju sve mahnitijim
tempom. Moskva je odjednom postala mainstream moderne industrije slobodnog
vremena: kada u zagrebačkom kinu gledate foršpane za anglojezične akcijske
filmove, velika je vjerojatnost da će bar jedan smjestiti radnju pod vizure
Crvenog trga... Na Filozofskom pak, fakultetu u Zagrebu ruski je u samo
godinu-dvije od egzotičnog jezika za buntovne alternativke lijevih nagnuća
postao hit program na koji upadaju najbolje plasirani studenti s prijemnih
top-ljestvica.
Promatram opisani proces i, da prostite, na takvu iznenadnu rusofiliju iznio
bih nekoliko primjedbi. Za početak, drago mi da je da Hrvati po pitanju
istočnih Slavena napuštaju ružne, kadšto i šovinističke predrasude iz prošlih
vremena. Kroz naočale stare paradigme na europskom istoku vidjeli su se
uglavnom teški alkoholizam, masovna prostitucija, zaostalost i tragične sudbine
ljudi s kojima nas zapravo veže mnogo više toga nego što je u ovdašnjem ratu i
poraću bilo popularno misliti.
Ali novi stereotip za 21. stoljeće sugerira da su Rusi odjednom nevjerojatno
bogati, nevjerojatno skloni rasipanju nevjerojatnih količina novaca (sumnjivo
stečenih, ali pravi profesionalac je diskretan!) i da su kao takvi baš Rusi
najpoželjniji turisti na Jadranu – 'kvalitetniji', kako kažu neki, od tradicionalnih gostiju iz Njemačke
Italije, ili Češke . Ako su takva vremena došla, možda je vrijeme da se
zapitamo tko je tu prostitutka, jer nije valjda da samo novac i moć mogu
pobuditi ljubav i zanimanje za daleku, a tako blisku i zapravo toliko dragocjenu
nam slavensku kulturu.
Dojam o Rusima koji stječem čitajući hrvatske medije i slušajući iskustva
turističkih radnika drastično odudara od mog osobnog dojma o ljudima koje sam
upoznao tijekom tri godine života i putovanja Rusijom od Kalinjingrada do Ulan
Udea, od Oba do Sjeverne Dvine, od Murmanska do Sočija, od Finskog zaljeva do
Bajkala... Ljudi s kojima sam se družio najčešće nisu imali mnogo novaca, niti
su djelovali kao da ih to posebno brine (to je, zapravo, prava priča), niti je
sumanuti luksuz bio dijelom njihovih života. Ali ono što su imali, dijelili su
širokogrudnošću koja se ne zaboravlja. Prijatelji koje sam stekao u Rusiji
odrekli bi se vlastitog kreveta da bih ja, ili netko moj, imali gdje spavati, a
suputnici u vlaku što putuje danima nudili bi mi pola svog pečenog pileta da ne
bih slučajno bio gladan u njihovom društvu. Oni nisu svijet koji bi proizveo
sramotne ekskluzivističke ideje poput one koju je ljetos uslišao jedan
crnogorski hotel stavivši uz more natpis 'Plaža rezervisana za rusku
djecu'. Oni ne žele kupovati cijele
otoke i uvale, privatizirati plaže i imati restoran samo za sebe.
Ali nažalost, baš su takvi neprosvijećeni gosti - beskrupulozno bogati, 'koji ne žele biti ponižavani niskim cijenama', oni što su spasili Monte Carlo od bankrota nakon 11. rujna i za čiju se pažnju očajnički otimaju sve europske mondene destinacije nakon izbijanja globalne krize 2008, baš su oni na Jadranu tretirani kao ciljana skupina. Takvih bi gostiju naši turistički menadžeri htjeli što više u svojoj domeni, bez obzira što opisani bogatuni u principu predstavljaju talog, bezdužni tranzicijski šljam ruskog društva. Ali danas nije popularno misliti tako, mada takoreći iz dana u dan svjedočim kako gosti opisanog profila predstavljaju Rusiju u potpuno iskrivljenom, perverznom svjetlu. Kulturna razmjena? Ne baš. Uglavnom razmjena valute. Za naše turističke developere u Rusiji kao da ne postoje, recimo, studenti, intelektualci, slavenska braća i sestre uobičajenih primanja koji vole topla mora i egzotične planine, koji žele pohoditi glazbene i filmske festivale, koje baš zanima mala južnoslavenska kultura koju, ovako s distance, povezuju uglavnom s filmovima Emira Kusturice i glazbom Gorana Bregovića... Moskva i Sankt Peterburg zajedno imaju oko 15 milijuna stanovnika i puni su takvih ljudi koji u ponudi putovanja često ne vide pravu priliku da dođu u Hrvatsku. Volio bih, stoga, da turistički vizionari ove države, koji imaju cijelo ministarstvo na raspolaganju, konačno počnu razmišljati malo originalnije. I humanije.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu