Plodovi propagande iz 16. stoljeća o Ivanu Groznom

U Tretjakovskoj galeriji (Državna galerija „Pavel Tretjakov“) u Moskvi nalazi se slika čuvenog Ilje Repina „Ivan Grozni ubija svog sina“. Repin je prvobitno, na izložbi u Sankt Peterburgu 1885., ovo svoje djelo predstavio pod drugačijim nazivom – „Ivan Grozni ubija svog sina Ivana, 16. studeni, 1581. godine“. Slikar je u to doba već bio slavan i zadivljena publika se u velikom broju šapućući od uzbuđenja tiskala oko ove slike. Međutim, kada je vrhovni prokurator Svetog sinoda i čuveni ruski državnik i mislilac Konstantin Petrovič Pobedonoscev prišao platnu, okrenuo se i ubrzo ljutito napustio izložbu.

Na platnu je prikazan starac izbezumljenog pogleda u kraljevskoj odori kako u naručju drži beživotno tijelo mladića kojem se iz sljepoočnice slijeva krv. Nedaleko od njih leži palica umrljana krvlju – očigledno je car u nastupu bijesa njome usmrtio svog sina i prijestolonasljednika.

Zašto je ova slika toliko razljutila Pobedonosceva? To što je ruski car predstavljen kao ubojica nije bio jedini razlog. Istaknutog državnika ogorčilo je ovako otvoreno izvrtanje ruske povijesti. Stoga je odmah uputio pismo caru Aleksandru III u kome je izrazio sav svoj bijes napisavši „ova slika ne može se smatrati povijesnom, budući da je scena koja je na njoj prikazana [...] sasvim izmišljena“. Nije slučajno što je ubrzo poslije toga naziv slike bio izmijenjen i datum uklonjen kako ne bi asocirala na povijesni događaj. Ono u što je već tada bio uvjeren Pobedonoscev kasnije su potvrdili i povjesničari – Ivan Grozni nije ubio sina u nastupu bijesa.

Štoviše, u sovjetsko vrijeme stručnjaci su uspjeli dokazati da je carević Ivan bio otrovan. Znanstvenici su 1963. otvorili grobnice carevića i samog Ivana Groznog (u Arhangelskom saboru u Moskovskom kremlju) kako bi potvrdili teoriju o trovanju. Znanstvenici su otkrili prisutnost visoke koncentracije olova u kostima i oca i sina. Iz toga slijedi da Ivan Grozni nije ubio svog sina - on je umro od trovanja, baš kao i sam car.

Arhangelski sabor Moskovskog kremlja, mjesto gdje su sahranjeni car Ivan IV i njegov sin. Fotografija: Julio Costa Zambelli. 

Međutim, Repinova slika podvlači upravo povijesnu dimenziju, što je evidentno iz njenog prvobitnog naziva. Zna se da je sam umjetnik podrobno proučavao povijesne izvore svaki put kada je radio na nekom platnu. Postavlja se dakle pitanje: zašto je naslikao nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo?

Odgovor na ovo treba potražiti u srednjem vijeku. Povjesničari su odavno dokazali da je car Ivan bio jedan od najvećih monarha u povijesti Rusije.

Početak njegove vladavine obilježila su teška vremena nemira i nesloge. Ivan je prijestolje naslijedio poslije smrti svoga oca – Vasilija III, velikog kneza Moskve. U tom trenutku imao je samo tri godine, tako da regent postaje njegova majka Jelena Glinska, i ona zapravo preuzima vlast u zemlji. Međutim, poslije samo 4 godine vladavine ova mlada i zdrava žena iznenada umire. Prema nekim glasinama, bila je otrovana.

Njezina smrt probudila je stara boljarska rivalstva, koji su svoje osobne interese i dobit stavili iznad interesa države i naroda, što je sasvim otežalo upravljanje Rusijom. Odrastanje budućeg cara Ivana IV obilježila je ova mučna atmosfera. 

Ivan je okrunjen 1547. sa 17 godina. On je bio prvi ruski knez koji je dobio titulu cara i primio sveto otajstvo miropomazanja. Car je pomazan svetim mirom (mirisnim posvećenim uljem), jer se na taj način, prema Svetom pismu, caru predaje dar Svetog Duha kako bi uspješno obavljao svoj težak i uzvišen posao. Sve dok je Rusija bila monarhija, vladao je običaj koji je uveo Ivan IV: svi potonji ruski carevi i carice prolazili su kroz ovaj obred prilikom krunidbe.

Vladavina boljara završila se kada je Ivan IV postao car. Preuzeo je na sebe veliki teret odgovornosti za ljude i zemlju i počeo raditi na organizaciji državne uprave.

Rusija u srednjem vijeku vjerojatno ne pamti bolja desetljeće od onog između 1550. i 1560. godine. Vrhunac ovog perioda bilo je osvajanje Kazanja 1552. godine. Tatarski Kazanjski Kanat dugo je bio bolna točka Moskve, budući da su Tatari često upadali na ruski teritorij, pljačkali ga i pustošili. Upravo poslije osvajanja Kazanja car Ivan IV dobio je nadimak „Грозний“, jer je bio prava opasnost za sve one koji su mrzili Rusiju. (U engleskom prijevodu on se naziva „Terrible“, što stavlja pogrešan naglasak na ideju nadimka.)

Zauzimanje Kazanja, a potom i Astrahanjskog Kanata, osiguralo je istočne i južne granice moskovske države od neprijatelja i omogućilo Rusima da svojoj državi pripoje bogato zemljište iza reke Volge, u oblasti Centralnog Urala i Sibira.

Ali, pohod na Kazanj nije omeo Ivana IV da provede brojne reforme kako bi poboljšao administrativni i zakonodavni sistem u državi. Osnovao je sistem lokalne samouprave, vojsku, osnivao prve tiskare, naredio izgradnju preko 100 crkava, zabranio konzumiranje alkoholnih napitaka (osim za praznike) i nadzirao uvođenje brojnih drugih novina u Rusiji.

Bio je jedan on najobrazovanijih ljudi svoga vremena, imao je odlično pamćenje, a skladao je i glazbu. Obzirom da je bio istinski religiozan, car Ivan je do detalja poznavao pravila crkvene službe i sam je napisao neke crkvene himne. Za vrijeme njegove vladavine broj stanovnika Rusije povećao se za 30-50%. S druge strane, u doba cara Petra I stanovništvo zemlje smanjeno je za 40%. Ipak, Ivana IV nazivaju tiraninom, a uz Petrovo ime uvijek stoji odrednica „Veliki“.

Kako je do toga došlo? Tko je i zašto odlučio stvoriti i raširiti zlonamjernu priču o ruskom caru Ivanu IV? On se svakako ne može smatrati najokrutnijim vladarom svoga vremena. Iako je na osnovi kazni koje je propisao za određena djela 4-5 tisuća ljudi bilo osuđeno na smrt, istovremeno su se širom Europe događale mnogo strašnije stvari. Na primjer, 1572. u Francuskoj je tijekom poznatog pokolja na Bartolomejsku noć samo u Parizu pobijeno dvije tisuće protestanata, dok ih je za svega dva tjedna širom zemlje stradalo 30 tisuća. U Engleskoj je u prvoj polovini 16. stoljeća 70 tisuća ljudi obješeno samo zbog optužbe za „skitnju“. Navedene činjenice dokazuju da je mit o „krvožednom i svirepom vladaru Moskovije“ izmišljen s određenom namjerom.

Kako bi se osvetio zbog osobnog neuspjeha, Possevino je izmislio verziju prema kojoj je car ubio vlastitog sina u nastupu gnjeva, poslije svađe u vezi s carevom snahom, suprugom mladog carevića. Ova verzija bila je do te mjere besmislena, da je bilo potrebno pronaći uvjerljiv motiv za navodno ubojstvo. Tako je izmišljena nova verzija, prema kojoj je carević predvodio političku opoziciju protiv svoga oca, pa ga je car ubio zbog sumnje da sudjeluje u boljarskoj zavjeri.

U to vrijeme Rusija je vodila iscrpljujući rat u namjeri da povrati slavenske oblasti na Baltiku. Bio je to veoma pogodan trenutak za europske vladare da udruže svoje snage protiv Rusije. U ostvarenju tog cilja za njih je bilo korisno da se ona prikaže kao barbarska država, opasna po sve europske zemlje. U skladu s tom slikom, „ovim barbarima“ trebao je vladati i odgovarajući car: nemilosrdan, krvožedan i zastrašujući. Žalosno je to što je i poznati ruski povjesničar Nikolaj Karamzin, poznat po svom prozapadnom opredjeljenju, podržao ovu laž. Upravno je zahvaljujući njemu ovaj mit pustio čvrste korijene u udžbenicima povijesti.

Mit o „svirepom“ Ivanu IV toliko je ukorijenjen i do današnjih dana, da je čak i Sergej Ejzenštajn podlegao toj propagandi kada je po Staljinovom naređenju režirao film o ovom caru. Slavni redatelj predstavio je cara Ivana kao mahnitog psihopata, što se Staljinu nije svidjelo, pa je zahtijevao da se drugi dio filma „Ivan Grozni“ uništi. Sa povijesne točke gledišta Staljin je bio u pravu.

Dok je provodio svoje reforme i radio na učvršćivanju i ujedinjenju zemlje, car Ivan bio je prinuđen boriti na dvije fronte – i protiv vanjskih i protiv unutrašnjih neprijatelja, prije svega samovoljnih boljara, koji se nisu željeli nikome podčiniti.

Žena Ivana Groznog, Anastasija, umrla je od nepoznate bolesti 1560. godine. Car je bio uvjeren da je otrovana i njena smrt ga je ozbiljno potresla. Budući da je bio sumnjičav, car Ivan bio je uvjeren da su ljudi iz njegovog bliskog okruženja organizirali zavjeru. Ipak, odlučio je da u tom trenutku ništa ne poduzima protiv njih. Ali, boljari se nisu smirivali, već su krenuli putem otvorene veleizdaje, stajući na stranu carevih neprijatelja. Jerome Horsey, Englez koji je u to vrijeme boravio u Moskvi, ostavio je svjedočanstvo u kojem kaže: „Da car Ivan nije vladao čvrstom rukom, ne bi preživio. Protiv njega su se stalno kovale zavjere, ali ih je on otkrivao, jednu za drugom.“

Povjesničar Vjačeslav Manjagin utvrdio je da su carevi neprijatelji otrovali na samo njegovog sina, već i njegove dvije supruge i carevića Fjodora. Da li je Ilja Repin znao nešto od toga dok je na platnu stvarao sliku koju je Konstantin Pobedonoscev smatrao vrlo uvredljivom? Najvjerojatnije da nije. I tada je, kao i sada, u „progresivnoj javnosti“ bilo vrlo popularno kritizirati „autokratsku vladavinu“.

Pošto je iskorijenio izdaju i zavjere među boljarima, Ivan IV se nije zavaravao da će suvremenici imati visoko mišljenje o njegovoj vladavini. Rekao je: „Čekao sam da neko dođe i tuguje sa mnom, ali nitko nije došao da me utješi. Zlom su mi uzvratili za dobro, i mržnjom za ljubav.“ To je bilo točno. Međutim, za razliku od povjesničara, ruski narod je znao kakva je ličnost bio Ivan IV i uvijek je poštovao uspomenu na njega i njegova izvanredna dostignuća.