Knjiga arhimandrita Tihona Ševkunova često se spominje kao „pravoslavni bestseler“. Pored ruskog izdanja knjiga je prevedena na mnoge druge jezike. U Grčkoj je doživjela već drugo izdanje. U Kongresnoj knjižnici u SAD-u nedavno je održana promocija njezinog prijevoda na engleski. Promocija francuskog izdanja planirana je za proljeće. U pripremi su španjolsko, bugarsko, japansko, arapsko, gruzijsko i rumunjsko izdanje. Najnovija vijest je da se knjiga prevodi i na kineski. Naš dopisnik stupio je u kontakt s autorom, starješinom Sretenskog manastira, arhimandritom Tihonom Ševkunovom.

 

Rossijskaja gazeta: Oče Tihone, za godinu dana štampano je milijun i 100 tisuća primjeraka „Nesvetih, a svetih“. To je nevjerojatna tiraža za jednu suvremenu knjigu. Kako objašnjavate tako veliki uspjeh vaše knjige?

 

Arhimandrit Tihon: Mislim da nije na meni da pričam o ocjeni knjige. Ja se mogu samo zahvaliti čitateljima na pažnji koju posvećuju knjizi.

 

R.G.: Koje reakcije su vama kao autoru bile najzanimljivije?

 

A.T.: Za mene ta knjiga je dio svećeničkog služenja. Najvažnije su mi reakcije desetaka tisuća čitatelja u kojima oni govore kako su preko nje otkrili Crkvu i duhovni svijet pravoslavlja te da su neočekivano utvrdili svoju vjeru. Pišu, između ostalog, kako im je crkveni život postao daleko jasniji kada su pročitali knjigu te kako su nakon čitanja prvi put otišli u hram. Za mene je to najveće moguće priznanje. To je daleko veća nagrada od najpozitivnijih recenzija.

 

 

Nisam imao namjeru nikoga poučavati. Poučavanje i didaktika uvijek su dosadni i potpuno neuvjerljivi. Živa svjedočanstva ono su najvažnije što imamo.


Mnoge reakcije čujem preko osobnih kontakata i one su ponekad krajnje neočekivane. Znate, knjiga je nekako počela živjeti svoj život i ja sada mogu samo promatrati tu zanimljivu pojavu sa strane. Nedavno me potresla priča koju sam čuo od jeromonaha Mateja Samohina. Došla mu je na prvu ispovijed žena kojoj su životne okolnosti toliko tragične, da je prethodne noći bila odlučila izvršiti samoubojstvo. Pripremila je tablete, malo odugovlačila, pokušavala se sabrati i u posljednjem trenutku slučajno je pogledala knjigu koju joj je netko bio poklonio. Uzela je knjigu, počela ju prelistavati i više se nije mogla od nje odvojiti. U jutro je čvrsto odlučila otići u hram.

 

R.G.: Tko vas je inspirirao da napišete tu knjigu?

 

A.T.: Vladika Vasilije Rodzjanko mi je prvi savjetovao i čak blagoslovio da zapišem te priče. U jednom trenutku sam i sam shvatio kako bi bilo dobro na jedno mjesto sabrati sve priče koje sam mnogo puta pričao tijekom propovjedi, bratstvu u manastiru i svojim učenicima.

 

R.G.: Kako ste birali stil pisanja?

 

 

Knjiga je nekako počela živjeti svoj život i ja sada mogu samo promatrati tu zanimljivu pojavu sa strane.


A.T.: Meni je bilo najvažnije čitatelja uvesti u svijet Crkve. Ne u onaj „svijet Crkve“ koji izmišljaju novinari, niti u onaj koji ljudi zamišljaju poslije čitanja određenih crkvenih obznana, niti u mitologizirani i lakirani svijet, nego u pravi svijet Crkve. Nisam imao namjeru nikoga poučavati. Poučavanje i didaktika uvijek su dosadni i potpuno neuvjerljivi. Živa svjedočanstva ono su najvažnije što imamo. I evanđelja su u stvari svjedočanstva apostola o njihovom životu s Kristom.

 

R.G.: Planirate li možda napisati nastavak?

 

A.T.: Otkako je knjiga izdana često mi ljudi pričaju istinite, predivne i zadivljujuće slučajeve iz našeg crkvenog života. Možda bi ih trebalo sabrati u knjigu „Nesveti, a sveti – 2“. Te priče bi se, na primjer, mogle objavljivati na našoj internet stranici pravoslavie.ru. Najbolje među njima trebalo bi iznijeti na diskusiju, a najbolje među najboljima uvrstiti u knjigu. Ali to neće biti moja osobna knjiga, nego naša, zajednička. Ja ću sa zadovoljstvom samo u tome sudjelovati.

 

R.G.: Sada se na internetu mogu naći apeli, doduše rijetki, da se „niti slučajno ne nagrađuje knjiga oca Tihona“. Što  mislite o tome?

 

A.T.: Pokajat ću se zbog ovoga, ali ću ipak otvoreno reći: nisam spreman cijelom dušom podržati takve apele. Ali oni me ipak nimalo ne uznemiravaju. Štoviše, donekle ih i razumijem, čak sam im i zahvalan, jer se i sam trudim da se prema sebi odnosim kritički i s ironijom.

Sva prava pridržana Ruskom vjesniku. Nijedan dio sadržaja na Ruskom vjesniku ne smije se umnažati ili prenositi u bilo kojem obliku i bilo kojim elektronskim, mehaničkim ili drugim putem bez navođenja direktnog linka.