Zar Rusija već izumire?

Postoji mit koji je čvrsto prihvaćen u društvenoj svijesti kako na Zapadu tako i u nekim krugovima u Rusiji: Rusija, i još više ruski narod, izumire (ona oštrija varijanta glasi: ''nas uništavaju''). I ruski nacionalisti, i ruski ljevičari, i prozapadni liberali vole ponavljati da ''Putinov režim uništava Rusiju''. No prava šteta što ta gospoda ne žele izvoditi zaključke utemeljene na podacima; saznali bi na taj način puno zanimljivih stvari. 

Evo objektivnih brojki dobivenih od ruske Federalne službe za državnu statistiku (Rosstata). U Rusiji je prema popisu stanovništva iz 1989. godine živjelo 147 milijuna ljudi. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine – 145. 1 milijun. A prema popisu iz 2010. godine - 142.8 milijuna. Dakle, postoji pad broja stanovništva, no ipak ne možemo govoriti o katastrofi. Čak štoviše. Posljednjih godina slabi tendencija pada broja stanovništva. U 2000. godini maksimalni prirodni pad stanovništva (razlika između mortaliteta i nataliteta) bio je 958 000 ljudi. Od tog vremena ta stopa je znantno pala. Dakle, u 2011. godini imamo pad od 131 tisuće ljudi (manje od 0,1%), a u periodu od siječnja do rujna 2012. godine manji od 10 000 ljudi. Naravno, posljedni podaci nisu konačni, ali postoji tendencija slabljenja pada. 

Treba reći da kao što vlasti ne mogu kontrolirati nestalnost vremena tako ne mogu upravljati ni prirašću i opadanjem stanovništva. Naravno, i takozvani obiteljski kapital, i ono što je glavno – opća stabilizacija života – daju kakav-takav efekt, ali ga ne treba previše preuveličavati. Demografski val ima svoju logiku; sad je, recimo, porast nataliteta, jer je došlo vrijeme mnogobrojnog naraštaja iz  osamdesetih godina 20. stoljeća. A uskoro će na scenu stupiti malobrojni naraštaj iz devedesetih i dvijetisućitih godina te će se sniziti natalitet. Općenito govoreći, ta sinusoida je više ili manje objektivna, ali brojke ne govore ni o kakvom ''izumiranju'' nacije.

No možda se katastrofalno promijenio nacionalni sastav? ''Svake godine po milijun'' Rusa izumire, a istovremeno se ''namnože untermenschi''. Naravno, to nitko neće reći, ali to misle u sebi – iz toga i proizlazi takva eksplozija emocija. 

Opet ledeni tuš. Prema popisu stanovništva iz 2010. godine Rusa ima oko 81%. Otprilike isto koliko i prije (najviše je bilo oko 85%). Pritom u Moskvi (2010 godine) oko 86%.

No što je onda s prevlašću imigranata, koji nam ne daju disati?

Prema Rosstatu, najviši prirast u korist imigracije bio je u 1994. godini – 846 tisuća ljudi, a minimalni u 2003. godini – 35 tisuća ljudi, dok posljednji podaci za 2010. godinu govore o brojci od 158 000 ljudi. Sveukupno od 1992. do 2010. godine prirast stanovništva u korist imigracije iznosi oko 5 milijuna ljudi (uključujući Ruse koji su bježali iz bratskih država Zajednice Neovisnih Država (ZND-a). 

Različito se ocjenjuje doprinos koji gastarbajteri donose u BDP. No jedno je izvjesno – ne puštaju ih ovamo (uostalom, kao ni u zemlje EU-a) iz svoje velike ljubavi prema njima. A nema ni nekog velikog suparništva s autohtonim stanovništvom za ''lijepa'' radna mjesta smetlara, privremenih radnika, bauštelaca i prodavača. Predstavnici većinskog stanovništva daju prednost sitnim uredskim poslovima, činovničkim, biznisu, slobodnim zanimanjima, u najgorem slučaju mjestima kvalificiranih radnika. A u državi ima sve više umirovljenika – Rusija, kao i čitav Zapad, stari. Pa kako onda bez imigracije?

Sasvim je druga stvar što će uskoro nestati imigranti iz bivših država SSSR-a koji govore ruski jezik. Što ćemo onda? Useljavati imigrante iz Indije, Bangladeša i Afrike? I još ćemo se morati natjecati za njih – svijet je velik, a ruke radnika nisu samo nama potrebne. Naravno, bit će teško izbjeći sukobe. Naprimjer, 70% ubojstava u Moskvi počine došljaci, doduše, ne samo imigranti, nego i građani Ruske Federacije. Hoćemo li se morati suočiti s crnim, žutim i drugim rasizmom?

Nacionalizam, ksenofobija kod imigranata su izraženiji nego kod Rusa. No u narednom desetljeću ''starosjedioci'' su predodređeni da dobiju bitku za društveni i kulturni prostor.

Kao prvo, prema svim predviđanjima Rusi do kraja 21. stoljeća (dalja predviđanja su već čisto šarlatanstvo) čine aritmetičku većinu u državi. A već tim ni jedna etnička grupa ne može se usporediti s njima. Iako Ruska Federacija neće biti monoetnička država kao što, po svojoj prilici, neće nigdje ni biti takve države. Drugo, očigledno je da imigranti ne mogu ništa suprotstaviti ruskom jeziku i ruskoj kulturi. Treće, oni koji oblikuju elitu – činovničku, poslovnu, masovnih medija – ili su etnički Rusi ili su u potpunosti integrirani u rusku kulturu. U tom smislu, ''Rusija za rusku kulturu'' je činjenica.

Naravno, statistika ne rješava problem pojedinog čovjeka kojeg će naživcirati vanjski izgled nekog ''stranca''. I taj problem može se rješavati na različite načine: kulturnom asimilacijom ili tučom. Istina, da bi se izvršila asimilacija ne bi bilo loše najprije sačuvati svoju kulturu. A za tuču nije ništa naročito potrebno...

Autor je ugledni politolog i novinar, član predsjedničkog savjeta Rusije.