Heroji rada ponovo među nama?

Aleksandar Šeršukov
tajnik Federacije nezavisnih sindikata Rusije

Danas se ideja za obnovu zvanja Heroja rada razmatra u vezi s inicijativom Igora Holmanskiha, ali predstavnici sindikalnog pokreta predlagali su to još prije nekoliko godina. Ta inicijativa nije nova.

Ako ćemo iskreno, ta ideja je potpuno prirodna i zaslužuje podršku. Danas radnik ima samo sporedne nagrade, kao što su Orden časti, Orden prijateljstva i ostale. Zvanje Heroja rada ipak je posebna nagrada užeg značenja, njen cilj je upravo potaknuti ljude koji rade i zbog toga smatram da je treba ponovno uvesti.

Dodjela zvanja Heroja rada ima, prije svega, ogromnu psihološku važnost. Takvu nagradu prati općenarodno priznanje i poštovanje. Naravno, tu se odmah postavlja pitanje o realnim „bodovima“, tj. povećanju plaće i olakšicama na koje dobitnik nagrade može računati. Mislim da bi se u tom pogledu zvanje Heroja rada trebalo poticati barem toliko, koliko i zvanje Heroja Rusije. Iako, ponavljam, takva nagrada prije svega donosi moralnu, psihološku satisfakciju.

Međutim, dodjela zvanja ne smije biti zamjena za realan stimulans. Ne može se živjeti samo od poštovanja, i zato nisu toliko važne nagrade i riječi zahvalnosti, nego prije svega dobre plaće i pristojne mirovine za radnike. Zato se podrazumijeva da ponovno uvođenje zvanja Heroja rada nikako ne treba zamijeniti realno povećanje plaće. Tim više, što u našoj zemlji radnici i inače primaju male plaće, ako ne računamo top menadžere.

Pričamo kako nemamo dovoljno stručnjaka u manualnim zanimanjima i razmišljamo na koji način uvjeriti mlade ljude da se radije opredijele za rad u tvornici, nego za ured. Više je nego očito da zvanja i nagrade tu ne mogu biti odlučujući argument.

Samo dobra plaća može doprinijeti prestižnosti profesije. Čovjek treba znati da ga kao stručnjaka ne čeka samo poštovanje u društvu, nego i pristojna materijalna nadoknada.

Naše doba nije štedjelo ironiju kad su u pitanju izrazi „heroj socijalističkog rada“ i „stahanovac“, ali ja mislim da se taj podsmjeh ne odnosi toliko na same radnike, koliko na neobuzdanu propagandu kojom su bila okružena njihova dostignuća u radu. Što učiniti, takvo je bilo sovjetsko doba.

Sergej Šargunov
pisac

Živimo u profanom razdoblju i sve što je u ono vrijeme imalo svoj smisao, danas je „preparirano“ i pretvoreno u umjetnu kopiju. Jedna od tih umjetnih kopija za jednokratnu upotrebu je i ideja o ponovnom uvođenju zvanja Heroja rada. Mislim da bi danas to zvanje trebalo zvati „Heroj kapitalističkog rada“. Takvi heroji mogu biti raznorazni bogati biznismeni i menadžeri naftnih kompanija. Po socijalnim istraživanjima vidimo da mladi ljudi većinom žele biti „menadžeri Gazproma“; ne raditi kao piloti, astronauti, kombajneri, učitelji i ljekari, nego jednostavno „mlatiti pare“.

Ljudi sovjetskog vremena bili su drugoga kova, od drugog materijala. Ja sam to, na primjer, vidio po svojoj baki. Ona je ostala bez muža, koji je poginuo na fronti i sama je orala zemlju – to je za nju značila riječ „rad“. Moja druga baka je zaista i bila Heroj socijalističkog rada. Ni za nju riječ „rad“ nije imala negativnu konotaciju.

Danas je sama riječ „rad“ izgubila svoju vrijednost. Tko sam ja da sudim onom vremenu? Trebalo je živjeti u ono vrijeme, podnijeti sve ondašnje teškoće, svu tjeskobu, sve užase i sve radosti da bi se shvatilo što se tada događalo. Za mene je sve to dio naše povijesti. Mislim da danas postoje ljudi koji eksperimentiraju s fragmentima naše povijesti, bilo carske, bilo sovjetske, pokušavajući ih iskoristiti za svoje projekte. To mi se ne sviđa. Radnim ljudima je potrebna realna podrška, a ne zveckanje ordenjem. Prije svega je potrebno da naši pravi radnici, naši učitelji i ljekari, ne primaju tako smiješne plaće. To bi već bila realna podrška. Tada bi ljudi osjećali da su važni.

Ranije su zaista postojali metalski radnici i stahanovci. Oni su stvarno prekoračivali normu i trudili se iz petnih žila. A danas? Danas će nagraditi nekog govornika koji je izjavio ono što je trebalo izjaviti. I što imamo od toga?

/p