Sahalin: Dolina plodnosti u Tihom oceanu

Najveći ruski otok, Sahalin, proteže se 948 kilometara sa sjevera na jug između Ohotskog i Japanskog mora. Administrativno gledano, Sahalinska oblast Ruske Federacije sastoji se od čak 59 otoka, uključujući i Kurilski arhipelag. U cijeloj oblasti živi samo oko 493 tisuća ljudi. Proces pripajanja Sahalina i Kurilskih otoka Rusiji počeo je ubrzo nakon što je kozački starješina Vasilij Pojarkov 1645. godine za Ruse otkrio ove tihooceanske otoke. Ubrzo poslije toga Sahalin i Kurili privukli su i Japance. Preplitanje ruskog i japanskog utjecaja produžilo se sve do 20. stoljeća.

Ekonomski gledano, otok je dospio u središte pozornosti kada su krajem 90-ih godina prošlog stoljeća na njemu otkriveni nafta i prirodni plin. Ipak, bez obzira na to što se otok pretvorio u magnet za biznis, stvarna čarolija ove oblasti leži u spektakularnoj prirodi, prelijepim plažama i netaknutim šumama koje pokrivaju planine i vulkane obližnjih Kurilskih otoka.

Osim toga što ima dugačku morsku obalu, na Sahalinu postoji i 16.000 jezera. Jedno od njih je jezero Tunajča, koje se nalazi samo 30 kilometara od Južno-Sahalinska, glavnog grada otoka. Ovo jezero, okruženo visokim planinama, zapravo je veoma blizu obale Ohotskog mora i samo po sebi predstavlja spektakl prirode, naročito zimi, kada se površina jezera zaledi. Pecanje na ledu je omiljena razonoda Sahalinaca, bez obzira na to što temperatura zna spustiti i do -40 stupnjeva.

Južni dijelovi otoka imaju nekoliko jezera i laguna koje su popularne među ribićima, uključujući Buse, lagunu poznatu po ukusnim školjkama. Buse se nalazi na jedan sat vožnje od najvećeg svjetskog zavoda za pretvaranje prirodnog plina u tekuće stanje, kojim upravlja „Gazprom“. Kada se krajem travnja snijeg otopi, niz jezera na južnom Sahalinu, poznat kao Topla jezera, predstavlja savršeno mjesto za kampiranje i plivanje.

Ljubitelji avantura trebaju ići na sjever otoka, na kojemu se nalazi većina visinskih jezera Sahalina. Jezero Mohovoje na planini Spamberg vjerojatno je jedno od najizoliranijih jezera u Euroaziji. Potrebna su tri dana borbe s napornim terenom da se dopre do njega. Lokalnu crveno istočkanu ribu, koju mještani nazivaju malma, veoma je teško uhvatiti, ali kažu da je ukusnija od bilo koje vrste lososa koji dolazi svake godine u rijeke Sahalina radi mriještenja. Za sve one koji žele uživati u ljepotama Spamberga, ali nisu spremni na mukotrpno trodnevno planinarenje, osiguran je prijevoz helikopterom.

Južno-Sahalinsk je grad koji se izuzetno izmijenio posljednjih desetljeća. U vrijeme Sovjetskog Saveza cijeli je otok bio strogo zatvoren i sovjetski građani mogli su ga posjetiti samo uz posebnu dozvolu, dok stranci nisu mogli tamo ići ni pod kakvim okolnostima.

Na Sahalinu živi mala zajednica Koreanaca. Koreanci su na Sahalin stigli kao zatvorenička radna snaga japanske vojske, koja je okupirala južnu polovinu Sahalina poslije Rusko-japanskog rata 1905. godine. Kada je Sovjetska armija oslobodila otok 1945., Koreanci su ostali, uzeli sovjetsko državljanstvo i integrirali se u društvo.

U gradu živi i mala zajednica domorodačkih otočkih naroda, podijeljenih na nekoliko plemena od kojih svako ima vlastitu kulturu i jezik.

U gradu, koji su Japanci tijekom okupacije nazvali Tojohara, postoji nevelika, ali jako zanimljiva kolekcija rusko-japanske arhitekture. Bivša rezidencija japanskog administratora Tojohare rijedak je primjer fuzije ove dvije arhitekturne tradicije.

Rastuća ekonomija Sahalina sve više veže otok za Japan, Kinu i Južnu Koreju, prije svega putem novih izravnih letova. Bez obzira na to što je posjetiteljima lako vratiti se s otoka zrakoplovom na rusko kopno, pravi avanturisti ići će brodom od Južno-Sahalinska do kopna, a onda preći na neku od slavnih pruga, Bajkalsko-amursku ili Transsibirsku.