Mama, moja učiteljica

Dan sedmogodišnje Alise Čupove počinje u devet sati ujutro. Nakon doručka djevojčica se bavi krasopisom: piše riječi u svesku za kaligrafiju. Pored nje je mama, koja pazi na to da kćer pravilno drži ruku i izvodi linije slova. Nakon toga slijedi sat čitanja. Danas je po planu nekoliko stranica iz neobične knjige „Šumske novine“ Vitalija Bjanki. Zatim slijedi gimnastika.

Oko jedan sat popodne, Alisa i njezina mama odlaze u Zoološki muzej da bi vidjele kako stvarno izgledaju sve te prepelice, jarebice i jastrebovi o kojima tako zanimljivo piše Bjanki. Radnim danima u muzeju nema gužve, pa individualnom satu iz poznavanja prirode nitko neće smetati.

Zdravstveni problemi često se povezuju s obrazovanjem kod kuće, ali Alisa, srećom, takvih problema nema. Ona ne pohađa redovnu školu zato što se njezina mama odlučila za tzv. kućnu varijantu obrazovanja. Ovakva je praksa legitimna, propisana je kako postojećim Zakonom o obrazovanju, tako i nacrtom nove verzije istog zakona koja se nalazi na internet stranici Ministarstva prosvjete i znanosti Ruske Federacije. Pravo izbora je na roditelju.

Porast popularnosti kućnog obrazovanja u Rusiji je impresivan: od 2008, kada je kućnih učenika bilo oko 11 tisuća, njihov se broj povećao gotovo 10 puta.

U SAD-u se kod kuće obrazuje više od 2 milijuna djece. Istraživanja pokazuju da je uspješnost onih koji su se samostalno obrazovali i nisu išli u školu i do 50%.

„Kod kuće mogu djetetu isplanirati dan u skladu s općim obiteljskim potrebama“, priča Alisina majka Jekaterina Čupova. „Ako je pogodnije s kćeri otići na bazen ujutro, kada tamo ima malo posjetitelja, onda je najbolje tako i učiniti, a tek nakon toga doći kući i prijeći dio nastavnog programa. Radnim su danima i muzeji slobodniji, nema gužve, tako da se danju može mirno ići u obilazak i analiziranje slika i eksponata. Alisa usvaja školsko gradivo onim tempom koji njoj odgovara. Nema potrebe da je na bilo što tjeramo ili pak usporavamo.“

Ipak, i u kućnoj školi mora se prijeći obavezni nastavni sadržaj. „Ne treba misliti da je domaće obrazovanje uvijek tako idilično. Ponekad ćete morati i natjerati dijete da nešto uradi. Postoji školski program i on se mora usvojiti. To ponekad može biti kompliciranije nego da ste dijete poslali u školu.“, zaključuje Jekaterina. „Odgovornost je najvažnija. U slučaju da dijete ide u školu, mi odgovornost dijelimo s nastavnicima, a ponekad je i sasvim skidamo sa sebe.“

Naravno, roditeljima koji su odlučili obrazovati svoje dijete samostalno neophodna je pomoć stručnjaka. Zbog toga se na nekim pedagoškim fakultetima u Rusiji otvaraju posebni tečajevi za mame i tate. Nedavno je održana prezentacija jednog takvog programa na Moskovskom pedagoškom institutu za društvene znanosti. Savjeti stručnjaka za roditelje-nastavnike dostupni su i preko interneta.

Glavna opasnost na koju ukazuju protivnici učenja kod kuće je mogući neuspjeh u budućoj socijalizaciji: dijete koje je ograničeno na krug obitelji neće se uspjeti osamostaliti kada kasnije u životu bude moralo komunicirati s puno nepoznatih ljudi. „Kućna varijanta obrazovanja opasna je zbog toga što dijete ne stječe dovoljno socijalnih navika“, upozorava Jelena Kutepova, zamjenica direktora Instituta za integrativno obrazovanje Moskovskog gradskog psihološko-pedagoškog sveučilišta. „Obična škola ili vrtić podrazumijevaju izgradnju odnosa s djecom i drugim odraslim ljudima. Takvi se odnosi u obitelji ne formiraju. To je veliki minus.“

Djeca koja se obrazuju kod kuće često pohađaju razne sekcije i dječja udruženja. Ipak, prema riječima Kutepove, ovakve institucije potiču formiranje drugačije, lakše izgradive vrste odnosa. Nesumnjivo je da i ovakve aktivnosti pomažu integraciji djece u društvo. Međutim, prema njezinim riječima, pravi osjećaj odgovornosti formira se isključivo u obrazovnom okruženju škole.